Zašto naša industrija kaska za suvremenim europskim trendovima

Uvođenje elemenata STEM-a u naše obrazovanje dobar je korak u novo doba, ali danas većina zaposlenih koja će raditi još 15 – 20 godina također traži izobrazbu potrebnu za industrijsku strukturu i današnjeg i novog doba.

Reća je godina od izrade Strategije industrijskog razvoja Hrvatske, a i dalje su ključni pokretači rasta BDP-a povećana domaća potražnja i rast izvoza. Još sapletena birokracijom i politikom, domaća industrija pomalo gubi lokomotive rasta, ostaje bez goriva i na sljedećem raskrižju mogla bi stati i promatrati sve ubrzaniji promet bez prilike da se u njega uključi. Kratak pregled rasta prihoda po sektorima u 2016. u odnosu na 2015. godinu pokazuje porazne rezultate nekadašnjih nositelja rasta i industrijskog razvoja. Bez obzira na tip industrije, vodeće tvrtke po sektorima bilježe pad prihoda u graditeljstvu, energetici, proizvodnji hrane (osim Podravke), kemijskoj industriji. Farmaceutska industrija na čelu s Plivom i JGL-om te proizvodnja električnih strojeva predvođena Končarom i Ericssonom Nikolom Teslom jedine od onoga što zovemo industrijom pokazuju rast i sposobnost nošenja s konkurencijom, i to na internacionalnoj razini. Zabrinjavajuće, ali ne i neočekivano.

Najnoviji dokument Europske komisije od 13. rujna pokazuje da Europa ima sasvim druge trendove i planove. Od 2013. do danas više od 1,5 milijuna radnih mjesta otvoreno je u industriji uz rast dodane vrijednosti od 25 posto u odnosu na 2009. Pet ključnih elemenata industrijske strategije Europske komisije temeljeno je na kontinuiranom podizanju sposobnosti industrije da inovira i ulaže u nove tehnologije bazirane na inovacijama, digitalizaciji, čistim tehnologijama i obnovljivim izvorima energije i sirovina, daljnjoj integraciji jedinstvenog tržišta i internacionalizaciji. ICT standardizacija, snažne podatkovne mreže, ‘cyber’-sigurnost, brza internetska povezanost uključujući razvoj i gradnju 5G mreža koja će pomoći kreirati jedinstveno digitalno tržište potrebno europskoj industriji fokus su djelovanja i pro-mišljanja, ulaganja, pa onda i formiranja fondova za njihovo poticanje. Kao što vidimo, Europska komisija ne razmatra ništa od onoga što trenutačno muči našu politiku i hrvatske gospodarske strategije. Ne treba se zanositi da će se neki naši problemi sami riješiti, ali ipak trebamo više vremena trošiti na budućnost.

Dok mi rješavamo problem nedostatka radne snage u tradicionalnim zanimanjima, koji su samo posljedica obezvjeđivanja rada (koji je rezultirao niskim primanjima), u kombinaciji s neredom s upisnim kvotama u srednjoškolskom obrazovanju, Europska komisija kao sastavni dio dokumenata strateškog razvoja navodi, uz razvoj znanja, i educiranje postojeće radne snage, jer više od 70 milijuna odraslih Euroljana nema bazična znanja potrebna za ekonomiju budućnosti. Uvođenje elemenata STEM-a u naše obrazovanje dobar je korak u novo doba, ali danas većina zaposlenih koja će raditi još 15 – 20 godina također traži izobrazbu potrebnu za industrijsku strukturu i današnjeg i novog doba.

Posljedica je to zanemarivanja ekonomske stvarnosti i okrenutosti domaćem tržištu ili u najboljem slučaju regiji u kojoj se znanja, tehnologije i proizvodi prošlog stoljeća još mogu prodati. Neizbježno će i to postajati sve teže. Dok nam dnevna politika komunicira rast BDP-a i ostale povoljne ekonomske indikatore, znanje i radna snaga sve teže ostaju u Hrvatskoj kao zemlji prvog izbora, već polako, ali sigurno odlaze podizati svoju bolju budućnost i tuđu konkurentnost nekamo drugamo. Statistika zaposlenosti nam se popravlja, a struktura nezaposlenih sve je lošija. Kada malo bolje razmislimo, u Hrvatskoj doista vlada slobodno tržište i gotovo ništa nije plod smišljene ekonomske politike i gospodarske strategije, kao da nismo svjesni koliki je utjecaj sektorskih politika i protekcionalizma na nacionalno pa i današnje svjetsko gospodarstvo.

S obzirom na to da nam je Adam Smith uzor, nije čudno što danas u Hrvatskoj Rimac automobile dokapitaliziraju Kinezi, Agrokor vrebaju strani fondovi, a OPG-ovi i njihova zaštita nakon milijardi kuna poticaja glavna su tema različitih zakona, debata i poslovnih skupova. Samohvala zbog rasta turističkog prometa i stavljanje gotovo svih turističkih projekta u strateške vodi nas u monokulturno gospodarstvo temeljeno na uslugama i trgovini (a još se neke hotelske kuće tuže na nepovoljnu ulagačku klimu). Dokada tako? Odgovor je jednostavan: dok god ne pogledamo prema budućnosti i onom što ona nosi i prestanemo se baviti prošlošću, i ekonomskom i povijesnom.