AGROKORova revizija između kreativnog računovodstva i nezakonitosti

Cijela medijska scena obrušila se na jedan blog. Artiljerija grmi s obiju strana. Formalni, ali razvlašteni vlasnik Agrokora žestoko napada u svojem blogu koji vjerojatno neće znatno promijeniti Todorićev položaj, ali trebao bi biti kandidat za najvišu novinarsku nagradu. Naime, medijski desant izveden je gotovo besprijekorno. Bez obzira na primjedbe o višku prijetnji i nedostatku diskriminirajućih činjenica, Todorić (odnosno njegov ‘ghost writer’) postao je preko noći najčitaniji bloger u Hrvatskoj. No i druga strana uzvrća jednako žestoko. Posebno su upregnute dnevne novine, kojima se svakodnevno dostavljaju nove tranše pikanterija o Agrokorovu poslovanju. Pa i PwC-ov revizorski izvještaj kao da su svi zainteresirani pročitali i prije objave – i u Agrokorovu/Ciboninu tornju, i na Himperu i drugim obiteljskim boravištima, i u Banskim dvorima… Da nema ‘stickova’ i elektroničkih dokumenata, taj bi izvještaj već prije službene objave zasjelo na vrh top-lista čitanosti novih knjiga.

A uoči po tko zna koji put najavljenje revizorske objave najneizvjesnije je – tko se više boji: Todorić, koji se ponaša kao da strepi od Remetinca, ili vlast, koju je blog ozbiljno uzdrmao i u kojoj se strahuje od još neotkrivenih pikanterija koje čekaju objavu – ovisno o rezultatima revizije i DORH-ovu potezu nakon toga. Zasad mi se čini da je rezultat neriješen jer je vlast spretno uzvratila nahuškavši medije na Todorića. A novinari ko novinari. Godinama po naputku vlasnika nisu smjeli ni zucnuti pa se sad kad je otvorena sezona lova okomljuju na Todorića svim sredstvima ne bi li najmasnijim slovima na naslovnicama nadoknadili propušteno. Ako sam i morao šutjeti u nekoliko redakcija, bar nikad nisam bio klaker. Tako ni sada ne pristajem na igru u kojoj se medije teledirigira kako bi Todorića toliko ocrnili da vlast ostane naizgled čista.

U tu su priču, međutim, podjednako umočene obje strane. Ovakvog Agrokora s neizvjesnim epilogom ne bi bilo da Todoriću nisu pomogle – ili mu bar prešutno dopuštale da radi što hoće – sve HDZ-ove i SDP-ove vlade. Uključujući i aktualnu.

Nepotizam je ružna stvar koje se trebaju paziti svi političari. Primjerice, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić kreće u nastavak uređenja Bundeka: park za skejtere, adrenalin-skog igrališta, staze za rolere, bezbolsko igralište… Svaka čast! No investicija od 18 milijuna kuna mogla bi narasti za još tri milijuna. To je procjena vrijednosti zemljišta koje treba otkupiti od privatnih vlasnika. A većinu toga posjeduje tvrtka arhitektice Jadranke Kruljac Poljak, šogorice Zdravka Mamića. Ona je tu zemlju kupila 2009. za 1,5 milijuna kuna, a Bandić ju je pokušao kupiti još 2012., ali nije uspio jer nije imao većinu u Gradskoj skupštini. Gradonačelnikov odnos s Dinamovom sivom eminencijom svrstava taj posao u sferu nepotizma.

A evo i drugoga slučaja: Nera Miličić možda je zaista bila najposobnija kandidatkinja za lukrativnu funkciju na čelu ureda Turističke zajednice u Münchenu. No njezin brat morao je intervenirati i spriječiti izbor. A kao premijer imao je sve mehanizme da to učini.

Studentice i studenti u Zagrebu imaju različita iskustva sa studentskim referadama na svojim fakultetima. Negdje su tete (i poneki striček) susretljivi, negdje baš i nisu. Samo Medicinski fakultet ima tri referade, Pravni fakultet čak pet referada na tri adrese. A radno je vrijeme referade od 10 do 12 sati. Još odavno, od fakulteta, bio mi je misterij što to zaposlenici u referadi rade preostalih šest sati i vodio sam se mišlju da se pokušam zaposliti u nekoj takvoj ustanovi. Tu je jedan lijep broj poželjnih radnih mjesta. Ali nikad se ne bih htio zaposliti u referadi ljubljanske Univerze. Ondje, naime, referada opslužuje studente svih fakulteta. Krajnje nehumano prema zaposlenicima, ali i prema politici uhljebljivanja.

Da ste predsjednik Vlade, što bi vam bio prioritet? Na ovo pitanje prije četiri godine dobili smo 69 odgovora hrvatskih ‘opinij makera’. Očekivano, prioritet za hrvatski gospodarski oporavak i tada je bilo rezanje državnih troškova. Stezanje remena podrazumijeva i temeljitu poreznu reformu – koja je u međuvremenu djelomično provedena. Izdvojili smo nužnu potporu poduzetnicima, osobito izvozu i investicijama, ali i konstatirali potrebu za stručnom vladom u kojoj ne bi sjedili politički poslušnici, već kompetentni, hrabri i nedodirljivi ljudi.

Cilj svakoga kreativnog računovodstva jest računovodstvenim politikama dobiti onakav financijski izvještaj kakav odgovara upravi društva, a da je u skladu sa zakonom. No upravo je zakonitost Agrokorova financijskog izvještavanja u fokusu očekivanja rezultata revizije. Najnovije informacije, odnosno naglašanja, da je u Agrokorovoj bilanci u razdoblju od 2010. do 2015. pronađeno tri milijarde kuna vrijednih računa koji se odnose na troškove i obveze koji nisu knjiženi u financijskim izvještajima i bilancama baca novo svjetlo na medijsku borbu Ivica Todorica. On, suprotno tomu, tvrdi da je Agrokorova bilanca istinita, da prikazuje pravo stanje i da nijedna kuna nije izvučena iz koncerna. Tvrdi da je rejtinška agencija Moody’s potkraj veljače tvrdila da Agrokor ima ‘dovoljnu likvidnost za pokrivanje obveza u ovoj i idućoj godini’.

S druge strane, izvanredni povjerenik za Agrokor Ante Ramljak svojim postupcima i koracima govori drugačije. Gdje je istina? Je li jedan od dvojice protagonista u pravu ili su možda obojica? Kakav će rezultat prikazati nova revizija? Hoće li novi revizor PwC pokazati pravo, realno stanje koncerna ili će se možda izvještaj prilagoditi izvanrednom povjereniku, kao što je raniji revizor Baker Tilly sigurno prilagođavao izvještaj vlasniku. Naime, kreativnim upotreblom računovodstvenih standarda bilanca svakog poduzeća može se ‘popeglati’. ‘Da mi je ove godine imati veću dobit! Pa će mi i bonus/dividenda biti veća. Čekaj, pa mogu to tako i napraviti, zovite mi računovodu da ‘popeglamo’ bilancu.’

Jeste li kao menadžer ili poduzetnik ikada izrekli te rečenice? Je li Todoric izrekao te rečenice, s obzirom na to da je od 2009. do 2015. Agrokor isplatio 806 milijuna kuna dividende, od čega je 95 posto njegov dio? Mnogi čelnici hrvatskih, ali i svjetskih tvrtki, koriste se svim zakonom dopuštenim mogućnostima kako bi svoju bilancu doveli u stanje koje im odgovara. To se zove kreativno računovodstvo ili peglanje bilance ili ako ćemo se koristiti modernim izrazom – optimizacija bilance.

Postoje dva glavna smjera i načina peglanja. Kako nam kažu računovodstveni stručnjaci, prvi način je da dobit bude što veća, a drugi je da dobit bude što manja. Svaki način ima i svoje uporište. Čelni ljudi tvrtki koji žele prikazati što veću dobit to rade ili zbog toga da prikažu da njihova tvrtka dobro zarađuje kako bi privukli što više i što kvalitetnije investitore ili ako imaju u svojim ugovorima klauzulu isplate bonusa da im on bude veći. Drugi razlog, prema kojemu se dobit smanjuje, onaj je porezni, odnosno da se na kraju godine državi plati što manje poreza na dobit (18 posto, odnosno 12 posto za tvrtke s prihodom manjim od tri milijuna kuna). Jedan od alata kojim se dobit umanjuje ili povećava je amortizacija. Pravilnici kažu da je osnovna stopa koja je porezno priznata 10 posto, ali može biti i dvostruko veća.

Stope amortizacije određene su pravilnikom. No također je određeno da se te stope mogu i udvostručiti u svrhu poreznih olakšica. I tako mnogi primjenjuju dvostruko veću amortizaciju, a koja je u skladu sa zakonom, i time umanjuju osnovicu za oporezivanje porezom na dobit. Veliki poduzetnici, u načelu, koriste se manjom stopom amortizacije da bi im dobit bila veća, čime će izvještaj biti bolji. Naravno, to se mora dokumentirati raznim dokumentima, odlukama i procjenama vijeka trajanja pojedine imovine – pojašnjava Božidar Andrija.