Odvjetnički ured Jadranke Sloković i Ćede Prodanovića među nekoliko najuglednijih i najtraženijih u Hrvatskoj. Specijalizirani za kazneno pravo, zastupali su mnoga zvučna imena; među njihovim klijentima bili su ili su još Ivo Sanader, Ivan Čermak, Rahim Ademi, Severina, Zdravko Marnić, Milan Bandić… Iako odvjetništvo Jadranki Sloković nije bilo prvi izbor, nego književnost, prevođenje i pisanje, kazneno pravo bilo je presudno u odabiru onoga što obilježava gotovo cijeli njezin radni vijek. Najveći izazov pritom bila joj je obrana hrvatskih generala od optužbi u Haagu zbog potpuno drukčije sudske prakse koju je trebalo usvojiti. Osim prema stručnosti i zahtjevima slučajevima poznata je i prema svom stilu odijevanja, za koji često dobiva jednoglasno odobravanje medija.
-
Što vam je veći izazov, kazneno ili građansko pravo? – S obzirom na to da sam prije radila u Državnom odvjetništvu, kazneno pravo mnogo mi je bliže, a i više se njime bavim. Osim toga, u kaznenom postupku sve se događa na raspravi pred sudom, nema popravljanja podnescima onoga što je na raspravi propušteno. U kaznenoj raspravi više je adrenalina, napetosti, više obrata i nema opuštanja.
-
Kakve bi se promjene trebale uvesti u hrvatsko zakonodavstvo ne bi li se sudski sporovi brže rješavali? – Sporost u rješavanju kaznenih predmeta jedan je od najvećih problema pravosuda. Dugogodišnji procesi podrivaju vjeru u pravosuđe s jedne strane, a s druge strane ne koriste ni okrivljenicima. Naime, deset godina kaznenog postupka za okrivljenika znači da za to vrijeme ne može živjeti normalno, zaposliti se, promjeniti posao, ne može planirati što će raditi sljedeće godine. Razlog tako dugog trajanja postupka prije svega je loš i nedoređen Zakon o kaznenom postupku. Prema odredbama tog zakona održava vodi tužiteljstvo, mogućnost intervencije suda je minimalna. Tamo gdje bi sud i mogao intervenirati, ne može zbog prekratkih rokova. Tako optužnice dolaze na optužno vijeće i uglavnom se potvrđuju jer sud nema mnogo mogućnosti ako je optužnica formalno dobro sastavljena. Nakon toga, obrana gotovo redovno ulaže prigovor zbog nezakonitih dokaza jer tužiteljstvo ne dopušta braniteljima da prisustvuje ispitivanju svjedoka iako Zakon o kaznenom postupku takvu mogućnost ne isključuje. Osim toga, već godinama je praksa sudova da se kao dokaz u spis uvrštavaju rezultati mjera prisluškivanja iako sudovi izdaju naloge bez dovoljnog i valjanog obrazloženja, što je suprotno stajalištu i praksi Europskog suda za ljudska prava. Tako rasprave u kaznenom postupku započinju nekoliko godina nakon pokretanja istrage. Rasprave pogotovo u složenijim i opsežnijim predmetima traju najmanje godinu dana, a nakon donošenja presude, slijedi drugostupanjski postupak koji traje još godinu do dvije. Nesporno je da treba donijeti novi zakon o kaznenom postupku koji bi bio usklađen sa standardima i zahtjevima Europskog suda za ljudska prava. U suprotnom će kazneni postupci i dalje trajati predugo. Osim toga, nužno je osnivanje visokoga kaznenog suda, čime bi se ujednačila sudska praksa pa bi tada dojam arbitrarnosti bio bitno manji nego što je danas s obzirom na to da sada svaki od 14 županijskih sudova u Hrvatskoj formira svoju sudsku praksu.
