KATALONIJA Ekonomska računica pokazuje da bi nezavisnost imala teške posljedice

Ekonomski računica pokazuje da bi nezavisnost imala teške posljedice. U svijetu golemih homogenih tržišta mala Katalonija ne bi imala pregovaračke moći kao ni članstvo u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, što znači da njezina razmjena sa svijetom ne bi više bila tako unosna. Tu je i pitanje valute, sasvim sigurno ispadanje iz krila EU, pa pitanje dugova, pristupa međunarodnome financijskom tržištu…

Inače vrlo jakoj konkurenciji čini se da je španjolski premijer Mariano Rajoy odnio pobjedu najlimitiranijeg europskog državnika. Nedjeljni referendum o katalonskoj neovisnosti netko mudriji shvatio bi kao pomodni cirkus koji je najbolje pustiti da se ispuše jer nema pravnog uporišta i realne mogućnosti provedbe, ali ne i Rajoy, koji je poslao policiju da silom suzbije održavanje referendumu. Posljedice te očito pretjerane odluke postale su tako vrlo brzo poznate cijelom svijetu koji se zgraža nad nepotrebnim nasiljem i stotinama ozlijeđenih ljudi koji su samo željeli glasovati. Referendum je, zahvaljujući takvom potezu, bio fantastičan uspjeh za pobornike neovisnosti, starim konfliktima koji su s vremenom utišani udahnut je novi život, situacija u državi dovedena do usijanja, a počeo je i konkretni otpor u obliku općeg štrajka u sve neposlušnijoj regiji. U kontekstu moderne politike premijera taktika teško je razumljiv debakl kojem su kumovali i neki nedavni potezi kao što je škartiranje već dogovorenog produbljenja katalonske autonomije 2006. od strane vladajuće stranke. Iako su neke ankete sugerirale da referendum neće uspeti, na kraju se 90 posto glasača izjasnilo za proglašenje neovisnosti uz izlaznost od 42 posto. Umjesto da pusti održavanje referendumu čiji ishod nema nikakvu stvarnu težinu jer je odlukom Ustavnog suda nelegalan, izlaznošću nelegitiman, politički neprovediv i logički neopravdan, Rajoy je uspješno uskrsnuo duhove građanskog rata i stvorio daleko veću krizu čiji je ishod sada teže prognozirati. Može se pretpostaviti kako bi u uvjetima mirnog održavanja izlaznost bila još manja, a konačni postotak opredijeljenih za neovisnost niži.

Ulozi su veliki, što potvrđuje pad eura od 0,7 posto u odnosu na dolar dan nakon referenduma, kao i skok prinosa na španjolsku desetogodišnju obveznicu od sedam baznih poena. Regija s Barcelonom u središtu iznosi oko petine ukupnog španjolskog BDP-a, pa se u središtu priče nalazi klasično pitanje svakog secesionističkog pokreta – novac i njegova raspodjela. Kao i u slučaju Jugoslavije, danas recimo Belgije, regionalna ili republička netrpeljivost redovito poseže za financijskom argumentacijom uvijek začinjenom nekom formom nacionalizma. Katalonija je zaslužna za 25 posto španjolskog izvoza, trećinu svih sjedišta stranih kompanija, oko 15 posto svih izravnih stranih ulaganja, tri od pet najboljih sveučilišta u zemlji, četvrtinu svih stranih gostiju i 21 posto svih poreza. Ovo potonje, naravno, omiljen je podatak zato što Katalonija navodno dobiva natrag daleko manje nego uplaćuje. Iako je potpuno promašena logika u pitanju (u krajnjoj konzervaciji kvartovi nekog grada mogli bi se odcijepiti jer više pridonose nego što dobivaju), uvijek je u ovakvim situacijama iznimno popularna i rado korištena. Madridu ne pada na pamet dopustiti da se otopi 20 posto BDP-a, a Barcelona vjerojatno ne shvaća sasvim što neovisnost točno donosi.

Sasvim je jasno da ne bi bila članica Europske unije, ne automatizmom, nego nikad jer bi pristanak morala dobiti od Španjolske, a i neke druge države bile bi vrlo nenaklonjene tomu zbog unutarnjepolitičkih odnosa. Već bi to vjerojatno imalo jasan negativan učinak na gospodarstvo, premda će empirijsku studiju efekata napuštanja EU nesebično izraditi Ujedinjeno Kraljevstvo u sljedećih nekoliko godina. U svijetu golemih homogenih tržišta, Katalonija bi bila zarez na karti, bez ikakve stvarne pregovaračke moći i članstva u Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, sama suočena s divovima, što znači da njezina razmjena sa svijetom ne bi više bila tako unosna. Konkretne posljedice značile bi povećanje cijena uvoznih dobara i smanjenje broja radnih mjesta (nezaposlenost je i sad visokih 13 posto), a sjaj Barcelone u korporativnim očima drastično bi splasnuo s izlaskom iz Španjolske i jedinstvenog tržišta EU. Nadalje, valuta bi mogla ostati euro, ali kao i Crna Gora Katalonija ne bi imala nikakav utjecaj na odlučivanje u eurozoni ni pristup njezinim instrumentima. Jednako tako, efekt na tako okrnjenu Španjolsku bio bi velik, jer bi ostala bez dobrog dijela svoga gospodarstva i prihoda. I u najboljim uvjetima to bi bila katastrofa, kamoli kada je proračun nategnut i jedva doveden u red nakon krize 2008.

Cijela ekonomija prošla je kroz vrlo turbulentno razdoblje posljednjih godina i tek je nedavno stabilizirana, stoga nema sumnje da bi secesija Katalonije imala vrlo teške posljedice. Veliko je pitanje i kakav bi odnos bio prema dugovima, Španjolska i Katalonija obje imaju velike dugove, što znači da bi ostale njima opterećene, ali s nepovoljnijim uvjetima servisiranja i zaduživanja (pitanje je bi li Katalonija uopće imala pristup međunarodnom financijskom tržištu). Neposlušna regija mogla bi odbiti sudjelovati u španjolskom dugu (oko 200 milijardi eura), ali bi joj svejedno ostao znatan vlastiti, regionalni dug, koji iznosi 35 posto njezina BDP-a, odnosno 76 milijardi eura. Jedan od rijetkih pozitivnih efekata bilo bi uravnoteživanje proračuna Katalonije, koja sada ima deficit od oko osam posto (prema nekim metodologijama pet posto), ali neki drugi je teško naći.

Situacija u Španjolskoj ima i neugodan politički prizvuk zbog kojeg je Europska unija ovaj put bila neublažljivo tiha i odnosila se prema cijeloj aferi kao isključivo unutarnjem španjolskom pitanju. Reakcija je razumljiva, razni snovi o neovisnosti vrlo su sklizak led kroz koji EU lako potone s obzirom na to da nije uvijek lako objasniti kako Kosovo ima pravo na odcepljenje, a Krim, Katalonija ili Flandrija nemaju. Rješenje će prema svemu sudeći ležati u pregovorima o većoj autonomiji Katalonije, pogotovo s obzirom na to da i u katalonskom kampu ne postoji jedinstvo. Neki bi neovisnost, poput predsjednika regije Carlesa Puigdemonta, a drugi bi samo više regionalne slobode, pa se čini da će ekonomska i politička realnost nadvladati jastrebove koji zazivaju proglašenje neovisnosti, odnosno batinanje građana i ukućanje postojeće autonomije. U suprotnom, otvorit će se Pandorina kutija nalik na baskijsku koju će biti vrlo teško zatvoriti. Doduše, Rajoy je već pokazao da ga u tom smislu ne treba podcijeniti.