NIZOZEMSKA BOLEST

Izvorna ‘nizozemska bolest’ ovisnost je o eksploataciji jednoga prirodnog resursa nauštrb proizvodnje. Inficirana virusom turizma, Hrvatska ima simptome, ali je pitanje je li već vrijeme za dijagnozu. No vrijeme je za liječenje, odnosno prevenciju – jačanjem konkurentnosti ostalih sektora.

Ugledni britanski tjednik Economist skovao je 1977. izraz koji će točno 40 godina kasnije dobro sumirati stanje hrvatske ekonomije. Pretjeranu ovisnost nizozemske ekonomije o eksploataciji prirodnog resursa nauštrb proizvodnje nazvao je jednostavno ‘nizozemska bolest’. Za razliku od izvornog oboljenja koje nastaje oslanjanjem na eksploataciju plina (nađenog potkraj 50-ih godina prošlog stoljeća pored Groningena) i paralelnim potonućem proizvodnog sektora, ‘hrvatska bolest’ nastaje ovisnošću o turizmu na štetu više-manje svih ostalih sektora ekonomije. Riječ je, očito, o vrlo neugodnom paradoksu, s obzirom na to da streljiv rast jednog izvora prihoda, pogotovo neiscrpnog kao što su prirodne ljepote i atraktivne ruševine, sam po sebi sigurno nije loša stvar.

Problem nastaje kada svi ostali dijelovi ekonomije, posebice industrija, istovremeno počnu padati (jedan od ključnih faktora je priljev strane valute, zbog čega raste potražnja za domaćom, ona postaje jaka i zato izvoz postaje nekonkurentan), a cijelu ekonomiju obuzimati opća obamrlost svih organa, stanje koje liječnici nazivaju ‘rentijerski mentalitet’. Kod pacijenta koji i inače nije sklon aktivnom životnom stilu, to stanje može biti smrtonosno, premda postoji i škola misli prema kojoj razvijanje komparativne prednosti uopće nije loša stvar. Kasnije definicije proširene su, pa se pod nizozemskom bolešću može smatrati općenito svaki ekonomski trend koji u temelju ima velik priljev stranih valuta, vanjske pomoći, izravnih stranih ulaganja i skok cijena nekog prirodnog resursa.

I dok se Hrvatska učinkovito štiti od većih vanjskih ulaganja, priljev stranih valuta, uglavnom eura, neizbježna je nuspojava golemog turističkog sektora i velikog broja stranih posjetitelja. Prema posljednjim procjenama, udio turizma u ukupnom hrvatskom BDP-u doseže, možda i prebacuje, 20 posto, što ukazuje na manjak drugih aktivnosti i istiskivanje proizvodnje.

Iako se načelno čini kako Hrvatska zadovoljava načelne definicije ‘nizozemske bolesti’, domaći ekonomisti oprezni su u konačnom postavljanju te dijagnoze. – Neosporan je udio turizma u ukupnoj ekonomiji (oko 20 posto BDP-a), međutim, dugoročni podaci pokazuju sasvim drugu sliku o tome što će biti važno sutra. Izvoz robe u 2017. bit će 47 posto veći u odnosu na prekriznu 2008. Dok su u istom razdoblju prihodi od turizma u bilanci plaćanja porasli oko 25 posto, izvoz usluga porastao je ‘samo’ osam posto u promatranom razdoblju – kaže direktor Ekonomskih istraživanja u Addiko banci Hrvoje Stojić i dodaje: – Jačanje investicijske i potrošačke potražnje u eurozoni pozitivno utječe na rast hrvatskog robnog izvoza u ovoj i sljedećoj godini. Snažniji rast produktivnosti u privatnom sektoru u odnosu na rast plaća od 2011. godine navođa je svoje limite, zbog neizbježnog rasta plaća u oskudici kvalitetne radne snage te rasta cijene rada unutar EU.

U svojoj iscrpnoj analizi objavljenoj na blogu Arhivanalitike, na koju upućuje, ekonomski analitičar Milan Deskar Škrbić tvrdi da Hrvatska ne pati od nizozemske bolesti, ali da hoće ako se trenutačni trendovi nastave. ‘Analiza odnosa prihoda od turizma, realnog tečaja, robog izvoza i trendova u tradicionalnoj industriji pokazuje da Hrvatska nije zahvaćena nizozemskom bolešću. Naime, turistički bum doveo je Hrvatsku u vrh EU prema kriteriju omjera prihoda od inozemnih turista i BDP-a, ali se unatoč tome ne vidi negativna veza između rasta turističkog deviznog prihoda i realnog tečaja te ekonomske aktivnosti u industriji, što bi inače bio simptom nizozemske bolesti’, piše Deskar Škrbić. Ipak, nastavlja: ‘Nastavak sadašnjih trendova, uz daljnje smanjenje nezaposlenosti, mogao bi uskoro dovesti do pojave prvih simptoma’. I on upotrebljava podatak prema kojem priljevi od turizma iznose oko petine ukupnog BDP-a Hrvatske, ali napominje da nije jasno kamo ti prihodi odlaze, odnosno na što se troše.

S druge strane, iscrpna analiza World Travel and Tourism Council pokazuje da je doprinos turizma još veći te da oko 25 posto BDP-a otpada izravno i neizravno na taj sektor, s tendencijom rasta. ‘WTTC osim povijesnih podataka daje i prognoze, pa analitičari te institucije očekuju da će u 2017. godini ukupan utjecaj inozemnog turizma na BDP prijeći 25, a do 2027. godine i 30 posto BDP-a’, objašnjava Deskar Škrbić. Svoj zaključak, da Hrvatska (još) ne pati od te bolesti, analitičar temelji na razmatranju triju ključnih kriterija primjenjivih na turizam u kontekstu nizozemske bolesti (rast potražnje i priljeva deviza u turističkom sektoru dovođi do realne aprecijacije kune, rast turizma odvlači radnike iz ostalih sektora u sektor turizma i realna aprecijacija i pritisci na plaće zbog rasta u sektoru usluga dovode do pada konkurentnosti sektora razmjernih dobara, što dovodi do indirektnih deindustrializacije). Sva tri kriterija, tvrdi u svojoj analizi Deskar Škrbić, Hrvatska ne zadovoljava, čak i u situaciji gdje postoji korelacija promatranih trendova, zato što se oni mogu pripisati i drugim, širim trendovima nevezanima uz turizam.

No ima i onih koji se ne slažu s tim zaključkom. Ekonomski analitičar Guste Santini u svojem blogu na rfin.hr-u jasno je Hrvatskoj dijagnosticirao tu opaku bolest. ‘Prve simptome nizozemske bolesti prikazivali smo kao snagu hrvatskoga gospodarstva. Pri tome zaboravili smo objasniti zbog čega se destruirala nacionalno gospodarstvo (učinci nizozemske bolesti). Sada kada je nizozemska bolest u unapređenoj fazi i kad ‘alkemija’ ne daje očekivane rezultate – čekamo čudo. Na žalost, obično umjesto čuda dođe čudovište, koje kao i svaka druga neman dodatno destruiru i pojačava postojeću bolest. Tako nizozemska bolest nije samo destruirala hrvatsko gospodarstvo već su vjerovnici formirali negativan fond od 45 milijardi eura, što je gotovo trećina norveškog fonda’, smatra Santini.

Tvorac već zaboravljenog HDZ-ova gospodarskog programa, ugledni njemački ekonomski stručnjak Hans-Werner Sinn, HRT-u je prije dvije godine nedvosmisleno rekao da Hrvatska ima nizozemsku bolest jer je ovisna o novcu iz drugih zemalja, što je pogubno za unutarnje investicije. Jednako tako, ekonomski analitičar Ljubo Jurčić prije nekoliko je tjedana u emisiji HRT-a imenovao tu neugodnu bolest u kontekstu rapidnog rasta hrvatskog turizma i zavaravajuće slike ekonomije koju pruža (da stvari idu izvrsno, iako ovako visok udio samo znači da su drugi sektori slabo razvijeni). ‘Deset milijardi eura (prihoda od turizma, op.a.) bilo bi dobro da Hrvatska ima 80 milijardi eura BDP-a, ali mi imamo 45 milijardi. To pokazuje (…) koliko smo slabi u drugim djelatnostima’, rekao je Jurčić.

Mišljenja se očito razlikuju, što se donelke može objasniti specifičnošću turizma na koji se izvorni izraz nije odnosio, zbog čega je povezivanje turizma s nizozemskom bolesti nešto fluidnija kategorija. Ipak, konsenzus postoji, ako ne u pogledu jasne dijagnoze, onda svakako u pogledu opasnosti. Hrvatska svakako zadovoljava duh koncepta nizozemske bolesti koji polazi od prevelikog oslanjanja na jedan vid prirodnog bogatstva i njegovo polagano istiskivanje ostalih grana ekonomije.

Pomoćnica Direktora komunikacija MMF-a za Bliski istok i Središnju Aziju Christine Ebrahimzadeh u svom članku navodi nekoliko mogućih lijekova za tu bolest kada je u pitanju pacijent čiji su prirodni resursi trajni. Neki od koraka su jačanje produktivnosti neizvoznih sektora (primjerice, putem privatizacije i restrukturiranja), investiranje u usavršavanje radnika te diverzifikacija izvoza u svrhu smanjenja ovisnosti o ‘problematicnom’ brzorastućem sektoru, ali i ranjivosti na vanjske škove poput pada cijena sirovina (u hrvatskom slučaju, to može biti povećanje neisigurnosti zbog čega turisti naglo prestanu dolaziti ili loše vrijeme). Jednostavno.