Investicije treba maksimalno usmjeriti na otkrivanje i eksploataciju domaćeg plina, i to najmanje milijardu kubičnih metara. No treba držati otvorene sve dobavne pravce, ali u skladu s komercijalnim interesom, najvažnijim za konkurentnost hrvatskoga gospodarstva.
Ali u Europi nije baš tako jednostavno. Zašto? Rusi izrazito dominiraju, pa plin više nije mala, već velika politika. Koja se sva neenergetska pitanja pritom prelamanju, teško je pobrojiti. U svakom slučaju snaga ruske države ponajviše počiva na izvozu nafte i plina. Država sve kontrolira, pa i onda kada poslove obavljaju poduzeća u privatnom vlasništvu, jer se iz zemlje ne može izaći osim koristeći se državnim infrastrukturom. Politički analitičari smatraju da je tako ruska politika osigurala dovoljno resursa za potpunu kontrolu vlastite vertikale. EU je formirao svoje politike dugoročne sigurne opskrbe energentima, obnovljivih izvora itd. Ali nakon političkih problema u Ukrajini i sukoba zbog Krima dovedeni su u pitanje pravci dobave s istoka. Pojavio se SAD sa svojim idejama i geopolitičkim utjecajem, koji se u Europi ne može realizirati bez ograničavanja poluge ruske moći – izvoza energenata. Čak je američki ministar energetike prije pola godine jasno poručio europskim zemljama da za sigurnu opskrbu Europe plinom moraju platiti ‘premiju’ i time je pokušao objasniti višu cijenu LNG plina. Predsjednik SAD-a nedavno je govorio o transatlanskom energetskom savezu i doslovno ga očitavao granicama NATO-a. Sve je to oslikavalo nove politike, i to nakon što je Njemačka s Gazpromom počela realizirati ‘Nord Stream 2’ i zbog toga bila ozbiljno kritizirana, prije svega od zemalja koje su nekada bile u Vršavskom paktu i na istok gledaju s najviše straha. Zato je projekt proglašen ‘komercijalnim’ bez sudjelovanja država. Teško je vjerovati da se time nešto bitno promijenilo.
S obzirom na to da je Europska komisija u jednom dokumentu osudila Gazprom zbog monopolizma, ruska je vlada dala zadatak Rosnjeftu da izveze 30 milijardi kubičnih metara plina, tj. da se demonopolizira izvoz. Ali nije završilo samo na tome. Bivši njemački kancelar Gerhard Schröder nekoliko dana prije njemačkih izbora postao je nadzornik Rosnjefta. Teško da se to dogodilo bez dogovora s Putinom, iako nije još objavljeno što će biti sa Schröderovom pozicijom u Gazpromu.
Strah bivših socijalističkih zemalja od Rusije još je veći nakon velikih vojnih vježbi. Te zemlje žele LNG pod svaku cijenu i prvi su transporti u Poljsku i Litvu ostvareni. Hrvatska je stalno pozivana da sagradi svoj LNG i da se tako ostvari energetska vertikala iz inicijative triju mora. Ali na toj vertikali Mađarska provodi svoju politiku i samostalno se dogovara s Rusima iako bi sudjelovala i u našem LNG-u. Mađari s Bugarima i drugima aktivni su u pripremama južnog plinovoda i više od 50 posto radova od Bugarske do Italije već je obavljeno. Naravno, brz je razvoj LNG-a i iz Afrike te iz Norveške te će biti sve važniji za Europu, prvo strateški pa zatim komercijalno. Što učiniti u Hrvatskoj? To nadmetanje zasigurno će još potrajati. U geostrateškom smislu mogući su obrati i rusko-američki dogovori kakvih je u povijesti već bilo. Iako kao članica EU i NATO-a imamo i obveze, ne bismo trebali hrvatsku industriju i narod izlagati većim rizicima nego što se izlažu Nijemci, Austrijanci i Talijani. Naime, uglavnom uz pomoć tih zemalja rješavali smo protekle energetske krize. Teško da bi nam neke druge zemlje mogle pomoći u energetskoj nevolji. Svoja sredstva za investicije prije svega trebalo bi maksimalno usmjeriti na otkrivanje i eksploataciju domaćeg plina, i to u količinama od najmanje milijardu kubičnih metara. Treba držati otvorene sve dobavne pravce, ali u skladu s komercijalnim interesom, najvažnijim za konkurentnost našega gospodarstva. Treba nam domaća proizvodnja, plin iz cijevi i LNG. Plin i energija i ovako su skupi, bilo bi loše da zbog politike za nas budu još skuplji.
