Priča iz državne ustanove

Sljedeća godina najavljena je, drugi put zaredom, kao godina reformi. A zapravo će biti godina raspleta Agrokorova slučaja. Vjerovnici će tek dogodine proživljavati dramu i o njezinu epilogu poslovna zajednica ovisi više nego o svim Vladinim odlukama i reformama, od kojih će se malokoja ostvariti.

Duga godina mandata svake vlade pravo je i zapravo posljednje vrijeme za provođenje ozbiljnih reformi, ali i za prve naznake opipljivih rezultata. Naravno, ako je vlada odlučna i k tome reformska. Vlada Andreja Plenkovića nije reformska premda se takvom želi predstaviti, a gotovo sve najavljenje reforme zapele su još u prvoj godini mandata u administrativnim bespućima i teško da će se odande uskoro izvući. Osim toga, nad Vladom, ustvari nad cijelom državom, nadvio se crni dim, Agrokor, koji je zasad pod kontrolom, ali u svakom trenutku taj pritajeni požar mogao bi se rasplamsati i iza sebe ostaviti zgarište. A u takvim okolnostima svi poduzetnici pokušavaju osmišliti strategiju za iduću godinu.

Planiraj kao da se ništa neće dogoditi, ali ostani pribran i koncentriran ako postane gadno. Ako ti se sektor izravno ne sudara s Agrokorom i njegovim satelitima, to bolje za posao, ali ako posluješ s njima i/ili njihovim vjerovnicima – opreza nikad dosta. Sve je moguće i nemoguće. Takvo je stajalište poslovne zajednice, koja čeka da se otpetlja gorijski čvor oko koncerna za koji su mnogi tvrdili da je prevelik da padne, a sad slušamo neku drugu priču.

Hrvatski poslodavci ove godine poslovne planove rade u uvjetima gospodarskog rasta i odlične turističke sezone, ali ipak s dozom opreza, jer je poslovno okružje puno neizvjesnosti, ali i administrativnih barijera – rekla je Gordana Deranja, predsjednica HUP-a, i dodala da se plan Vlade za 2018. još čeka, a o njemu ovisi hoće li to biti godina zaokreta ili propuštenih prilika. Zato je i teško povjerovati da je ispred nas godina daljnjeg gospodarskog rasta i reformi, kako nas je uvjeravao premijer Plenković na Liderovoj konferenciji ‘Dan velikih planova’. Vlada će, rekao je tamo premijer, nastaviti provoditi strukturne reforme, odgovorno voditi javne financije i držati se plana konsolidacije državnih financija, što će održati gospodarski oporavak te dovesti do podizanja kreditnog rejtinga. Sve to rekao je i na prošlogodišnjoj konferenciji, kada je najavio početak reformi u prvoj godini mandata.

Ako doista ozbiljno podvucemo crtu pod prvih 365 dana Vlade, njezin je jedini uspjeh što je u tom razdoblju, uza sve turbulencije, ostala na vlasti. Magična riječ prve godine bila je ustvari brojka – 76. Toliko saborskih ruku kupilo je donekle političku stabilnost, nakon što je Most izbačen iz Vlade. Na to je najviše utjecao zahtjev za smjenu Zdravka Marića, ministra financija s kontinuitetom od gotovo dvije godine, s obzirom na to da je jedini bio ministar i kod Oreškovića, a koji jedini može i pokazati kakve-takve rezultate.

Jedini pravi uspjeh ove vlade provođenje je porezne reforme, koja je i započeta u Ministarstvu financija za Oreškovićeva mandata, ali i to je ostalo u sjeni zbog vrućanja s porezom na nekretnine – rekao je za Lider politički analitičar Davor Gjenero.

Poreznom reformom obuhvaćeno je ukupno 16 zakona, koji su se pisali daleko od očiju javnosti, bez prethodne potpune procjene učinaka propisa i bez savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, a promjene su stupile na snagu 1. siječnja 2017. U sklopu porezne reforme nije smanjena opća stopa PDV-a s 25 na 24 posto, unatoč tome što je to bilo jedno od glavnih HDZ-ovih predizbornih obećanja. Odgođena je i primjena poreza na nekretnine – do daljnje – a s obzirom na Plenkovićevo njegovanje političkog rejtinga i približavanje izbora, lako je moguće da će taj porez ostati u ladici do kraja mandata.

Da je porezna reforma jedini uspjeh ove vlade slaže se i ekonomski analitičar Željko Lovrinčević, koji ističe da je porezna reforma pojednostavila sustav, rasterećila građane i pojačala njihovu kupovnu moć, što je, s makroekonomske strane, a uz bok s dobrom turističkom sezonom, i poguralo rast BDP-a na gotovo tri posto. A to je, eto, još jedan mršavi uspjeh ove vlade.

Inače, ni Vlada ni Marićev resor, smatra Lovrinčević, ne mogu baš preuzeti pretjerane zasluge ni za obuzdavanje javnog duga. Naime, svjedoci smo rekordno niskih kamatnih stopa, što će omogućiti refinanciranje po povoljnijim uvjetima gotovo kompletnog duga, napominje ekonomist Lovrinčević. Inače, prema posljednjim dostupnim podacima HNB-a, javni dug potkraj lipnja 2017. iznosio je 287,3 milijarde kuna, odnosno 38,8 milijardi eura. Mjerenje udjelom u BDP-u, javni dug je potkraj lipnja iznosio 81,9 posto BDP-a.

No Zdravko Marić ima i veliki krimen, Agrokor, u kojem je radio kao izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala. Doista je teško povjerovati da jedna tako visokopozicionirana osoba koja se treba baviti strategijom razvoja koncerna i njezinim pristupom tržištima kapitala nije imala sve financijske podatke na raspolaganju – javno prezentirane, ali i sve druge. Možda nije bio zadužen za financijska izvješća i nije ih sam sastavljao, ali toliko milijarde koje su isparile iz koncerna na ovaj ili onaj način jednostavno nije mogao ne primijetiti. No, što mu je veći grijeh – neznanje o pravom stanju u kompaniji, HBOR-ov božićni dar Agrokoru uoči sloma koncerna ili činjenica da štiti nekog tko je lobirao kod te institucije za taj kredit?

Ostatak Plenkovićeve vlade prvu godinu mandata kao da je prespavao. Rijetke su iznimke, poput primjerice Gabrijele Žalac u Ministarstvu regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Naime, poboljšana je dinamika povlačenja sredstava iz fondova EU, što je donekle potaknulo i dinamiku investicija, što se odrazilo i na BDP. Privatnih investicija gotovo da i nema, a zaustavljene su i državne i javne investicije, taj je minus donekle kompenziran sredstvima iz fondova za investicije, pa smo i tu izvukli dobre karte. Ali nije za to zaslužna samo ministrica ili nedajbože Vlada, već predani privatni konzultanti koji su posljednjih godina pošteno zasukali rukave.

S druge strane, Martina Dalić na čelu Ministarstva gospodarstva počela je s ambicioznim najavama rušenja parafiskalnih nameta, ali od velikih najava i planiranih ušteda od oko pet milijardi kuna ‘zapelo’ je na nekih 50-ak milijuna kuna vrijednih ukinutih nameta.

Mršavo i gotovo neopipljivo – kaže Lovrinčević, a Gjenero ima opravdanje – Agrokor. Da Martina Dalić nije morala gasiti vatru u Agrokoru, stigla bi se do sljednje baviti rezanjem parafiskalnih nameta i tu bi odradila daleko bolji posao, smatra Gjenero. Osim toga, dodaje, zasigurno bi imala posla s inicijalnom javnom ponudom HEP-a i konsolidacijom drugih javnih poduzeća, što bi jamačno utjecalo i na rezultate ove vlade u prvoj godini mandata. Ali, eto, nije imala sreće pa se bavila Ivicom Todorićem, ‘lex Agrokorom’, Antom Ramljakom, nestalim milijardama, a slijede i sudski postupci.

Neki su resori u vrijeme Plenkovićeva mandata, poput zdravstva, postali još veći problem nego što su bili za vrijeme Milanovićeva vlade. Stanje u zdravstvu je kritično i gotovo da izmiče kontroli, bolnice duguju veledrogerijama oko tri milijarde kuna, a država duguje približno slične iznose i Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje. Dug bi na kraju mogli sanirati porezni obveznici jer za njega novca u proračunu nema. A iako nema kuna za zdravstveni sustav o kojem ovise životi građana Hrvatske, nemamo nikakvih problema s argumentiranjem da ćemo nagodinu potrošiti između 500 i 800 milijuna eura na nabavku eskadrile vojnih zrakoplova. To je, uvjerava nas ministar obrane Damir Krstićević, obveza države u sklopu nacionalne obrane, ali i obveza prema saveznicima u NATO savezu i EU, pa svidilo se to nama ili ne, u taj posao idemo.

Budemo li znali odigrati prave karte, kupnjom takvih zrakoplova mogli bismo, kao država, dobiti pristup tehnologijama koje će potaknuti razvoj nekih grana gospodarstva u budućnosti i od kojih država može imati itekako koristi u budućnosti. Ima takvih primjera u svijetu, ali bojim se da nismo toliko vješti u pregovorima kako bismo sve te mogućnosti mogli iskoristiti i zato će javnost nabavku zrakoplova uvijek promatrati kroz prizmu ogromnog troška – napominje stručnjak za geopolitiku Vlatko Cvrtila. S druge strane, dodaje, Hrvatska je na granici i NATO saveza i Europske unije i ne možemo skroz isključiti opasnosti koje dolaze s prostora Jugoistočne Europe.

Novca ima i za branitelje, članove njihovih užih i širih obitelji, branitelje iz BiH, samo ne znamo kome taj uspjeh pripisati – Tomi Medvedu, ministru branitelja, ili zastupniku Željku Glasnoviću… U redu je da ljudi koji su branili Hrvatsku dobiju ono što zaslužuju, ali je li realno i održivo povećavati troškove države za, kako je tijekom saborske rasprave o pravima branitelja izračunao zastupnik Goran Beus Richembergh, dodatnih 5,5 milijardi kuna do 2025. godine? Rashodovna strana proračuna evidentno se ne želi smanjiti zbog straha od gubitka izbora pa se neke dijelove društva šarmira povlasticama, s druge strane se odgađaju kručijalne reforme, a rješavanje stvarnih problema ostavlja se nekoj idućoj vladi.

Ni glasa već mjesećima o reformi pravosuđa, a sigurno se ne možete ni sjetiti kako se zove ministar pravosuđa. Dražen Bošnjaković. Nigdje ni retka o reformi javne uprave, Lovro Kuščević kao da je u nijemom filmu, a ne u Vladi. Zaiskri u medijima tek kad najavi da će se širiti usluga e-Grada, što je super, ali daleko od dovoljnog. U Vladi nema konsenzusa čak ni o naizgled jednostavnoj reformi obrazovnog sustava, koju tek naizgled vodi Blaženka Divjak, ali za šefa se imenovao sam premijer. Nema ni konsolidacije javnih poduzeća, aktivacije državne imovine, čak ni kadroviranje u javnim poduzećima nije pri kraju, ali Goran Marić, za kojeg je izmišljeno ministarstvo, ipak ponešto pomalo privatizira. Tomislav Tolušić od svog samostalnog izleta koji je gotovo izazvao trgovinski rat sa susjedima guguće tek kako premijer kaže. Pa kako bi se provodile reforme i rješavali tekući problemi kad je Vlada puna ministara poslušnika kojima je glavni posao da budu što neprimjetniji, i da, makar i nehotice, ne ugroze kancelarski status velikog vođe premijera.

Nitko u Vladi neće imati odriješene ruke, kapetan broda sam ja – rekao je nedavno premijer Plenković i tu mantru živi svakodnevno. No i takva beskvrna vlada ima još jedan džoker u rukavu – nema oporbu! Osim one u svojim redovima. Premijersku poziciju talasaju tek struje unutar HDZ-a koje se dijele na one liberalne i one radikalno desne, a u sadašnjim konstelacijama i jedna i druga su nezadovoljne performansama Vlade i Plenkovića, ali ih toleriraju sve dok mu vlast ne izmiče iz ruke. A koliko će to trajati, pitanje je.

Jedini pravi uspjeh ove vlade je što je još uvijek na vlasti i što nisu raspisani prijevremeni izbori, ali uza sve turbulencije s različitih strana mene ne bi čudilo da se takvo što i dogodi u vrlo skorom roku – nije optimističan politolog Žarko Puhovski, za kojeg je Vlada nestabilna i teško da može opstati do kraja mandata. I doista, bude li još kušnji, svaka kupljena ruka na prethodnom izglasavanju povjerenja ministru Zdravku Mariću u budućnosti će imati novu listu želja, a nijedna neće biti jeftina.

A tu je i tinjanje Agrokora. Ako se i kad ta vatra rasplamsa dalje od Uprave i satelita obitelji Todorić, može za sobom povući ne samo ministra Zdravka Marića i Plenkovića, nego i brojne druge aktere svih političkih opcija u državi. A u takvim okolnostima poslovnoj zajednici više će značiti koliko-toliko podnošljiv rasplet slučaja Agrokor, nego sve reformske najave, od kojih će se ionako malo toga ostvariti.

Bilo bi vrlo jednostavno odigrati ‘change management’: trećinu beznadnih u učmaloj ustanovi smijeniti i zamijeniti osobama koje mijenjaju način rada, a ostalima pružiti priliku da se prilagode i priključe. Ali prije će službenici složno smijeniti šefa nego što će on promijeniti njih.

Među vidljivim je razlikama posljednjih godina ta da njihovi građani sve više k nama dolaze trošiti novac. A mi sve više k njima pokušavamo otići ne bismo li stvorili svoju priliku i zaradili neki novac. Radi puke egzistencije. Nedjelotvorna i nekompetentna hrvatska državna uprava jedan je od najvažnijih razloga te različitosti između razvijenih europskih država čije gospodarstvo diše i stvara prilike i Hrvatske čije se gospodarstvo guši i poručuje: ‘Bježite!’ To se osobito vidi otkako smo članica Europske unije jer su otada granice hrvatskim tražiteljima posla i životne prilike otvorene, baš kao i mogućnost države da novcem iz europskih fondova ojača svoje gospodarstvo. Ali hrvatska administracija ostala je zatvorena za promjene. I to je jedan od glavnih razloga zbog kojih unatoč povećanim prilikama za državu kao članicu Unije sve više mladih i kvalificiranih Hrvata svoje individualne prilike odlučuje potražiti izvan države.

Objavljeno je već mnogo priča o ljudima koji su profesionalnu afirmaciju u prijateljskoj i pozitivnoj atmosferi ekspresno ostvarili u jednoj od gore navedenih država nakon što su u Hrvatskoj doživjeli niz odbijenica, nepravdi i, kao posljedicu svega toga – frustracija. Ja sam ovih dana čula baš ilustrativnu priču o onima koji u toj hrvatskoj državnoj upravi i javnim službama pokušavaju ostvariti promjenu i o zidu otpora koji tu promjenu blokira. Važno je osvijestiti, da ne bismo gajili iluzije, kako će se reformom državne uprave ta uprava uistinu promijeniti.

Dakle, protagonist je moj znanac, čelnik (s punim mandatom) jedne od tih državnih ustanova koje mogu mnogo pridonijeti da iseljenički val stručnjaka iz Hrvatske bude manji, a prilike u Hrvatskoj veće. Više se i ne može reći – nema novca. EU nudi novac. Samo treba imati ideju, a onda znati kako ga iskoristiti. Znanac je krenuo hrabro i odlučno – iskoristiti priliku. Ima mandat i sve ovlasti da to učini. Barem formalno. Ima i potpunu potporu ‘s vrha’. Barem dok se ne pokaže drukčije.

Dakle, stanje je redovito u toj našoj instituciji. Svi su onamo došli i našli životno zaposlenje po nekim stranačko-partijskim vezama i aranžmanima. U razvijenim zapadnim državama također ima toga, prema procjenama i do 30-ak posto zaposlenika u državnu i javnu upravu dolazi preko neke veze. I to se doživljava kao problem, pitanje je mogu li oni narušiti sustav. U nas pak njih stotinjak posto dolazi preko političkih veza. I oni stvaraju sustav. Nisu to neke osobito visoke dužnosti. To gore. To je ona nesmjenjiva i nepromjenjiva osnovna infrastruktura. I sada čekaju da prođe tih 35 do 40 godina i da dođe mirovina.

U međuvremenu fokus im je čvrsto se umrežiti tako da ih svaka promjena vlasti, svaka koalicija, ostavi nedodirljivima. Unutra djeluju kao živahne zmijice boreći se za svoju poziciju u međusobnim nadmetanjima i podmetanjima, a prema van kao bezlične amebe – posve nezainteresirano. Ali svaka zmijica amebica ima neki broj mobitela, politički broj, koji može nazvati ako se kojim slučajem ta unutarnja ravnoteža pokuša poremetiti. I tako dolazi taj moj znanac, odlučan pokrenuti promjenu u načinu rada, što se od njega i očekuje, u jednu od najproblematičnijih svojih podružnica. Kao, da ih potakne na aktivniji pristup poslu. Kako zna da su najproblematičniji? Pa tako što svakodnevno pišu e-poruke međusobno se tužakajući i podmećući, a rezultati su im najlošiji. I pokušava pokrenuti tzv. brainstorming.

A dojučerašnje se zmijice u e-porukama sve preobratile u krotke amebice. Gledaju nezainteresirano u stol pod kutom od 45 stupnjeva. I tišina. Kao da se rezultat ‘nula’ njih nimalo ne tiče. Ima li ideja? Nema. Ima li pitanja? Nema. Ima li reakcije? Nema. Samo čekaju da se promijeni šef.

Situacija je naizgled zrela za ‘change management’. I bilo bi to vrlo jednostavno: trećinu beznadnih smijeniti i zamijeniti osobama koji mijenjaju način rada, a ostalima pružiti priliku da se prilagode i priključe. Ali to u državnoj upravi i javnim službama ne može tako. Jer svatko ima neki broj političkog mobitela i prije će oni, ako su već složni, a u tome jesu, smijeniti šefa nego što će on promijeniti njih. I tu je kraj svih naših priča o reformi državne uprave i javnih službi. Nereformirana politika može samo pričati i obećavati reformu državne uprave. A pada na prvome mobitelu.