Home / Ostalo / Svi dolaze po doživljaj

Svi dolaze po doživljaj

U podrumu šibenske palače Pelegrini chef Rudolf Štefan otvorio je prije deset godina istoimeni restoran u kojem od lokalnih namirnica sa svojim timom stvara gastronomsko krenanje. Inovativnost, talent, strast i izvrsnost prepoznala je i struka koja Pelegrini već tri godine proglašava najboljim našim restoranom, a Štefan posljednje dvije godine osvaja titulu najboljeg chefa.

  • Svježe i lokalne namirnice, među njima i podcijenjene poput dagnji ili, kako ih u Šibeniku nazivaju, pidoča, osnova su važe gastronomsko vizije. Zbog čega ste izabrali taj put? Sve polazi od prostora u kojem pripremamo hranu i uvijek razmišljamo što mogu u tom prostoru dati. U njemu pripremamo lokalne namirnice, koje imaju najkraći put do stola. One govore same za sebe, ne trebaju mnogo začina već same dolaze do izražaja. Karakteristika Šibenika definitivno je pidoča i dužnost je svih nas da je uvrstimo na jelovnik. Mislim da ima potencijal.

  • Za razliku od tradicionalnih dalmatinskih konoba s nemaštovitom ponudom oborite ribe, vi i srdelu interpretirate suvremeno i svjetski. Kakav to pristup i filozofiju njegujete? Najvažnije je da gostu damo namirnicu koja je u piku sezone i koja je u tom trenutku najkvalitetnija i najbolja. Samo sam se orijentirao na ono što je dostupno. Uzmemo namirnicu, ona je polazište, i želim napraviti jelo koje te jednostavno vuče da uzmeš drugu žlicu i da kažeš ‘kako je ovo dobro’. Znači da jelo govori samo za sebe. Izgled tanjura je bitan, ali najvažnije mi je da je jelo ukusno.

  • Za vrhunsku kuhinju najvažnija je ljubav. Tko je vama usadio ljubav prema kuhanju ili kako ste otkrili da je imate u sebi i počeli kuhati? Ima obitelji u kojima je spiza bitna, a ima i onih u kojima je to samo zadovoljavanje dnevne potrebe. Odgojen sam u obitelji u kojoj je kultura stola bila iznimno važna i svi smo, što se kaže, voljeli dobar bokun i mislim da je to tako nekako krenulo, od materе i babe.

  • Struka već tri godine proglašava Pelegrini najboljim restoranom u Hrvatskoj. Titula je to koja, reklo bi se, laska i obvezuje. Kako gledate na taj prestižni status i ono što on donosi? Definitivno te obvezuje i stvara pritisak, a s druge strane ti je iznimna čast, samim time i zadovoljstvo. To je i potvrda tebi i tvome timu, jer bez tima nema ništa, da radite pravu stvar. U ovom poslu čovjek se mnogo puta nađe u dilemama, ali to je poticaj da nastavimo dalje. Mislim da postoji pritisak na sve nas, zato što ljudi imaju velika očekivanja i mi ih moramo zadovoljiti.

  • Mislite li da možete biti još bolji? Uvijek možemo kuhati bolje. Posao se razvija, dobavljači se koriste novim tehnologijama, izmišljaju se nove tehnike, tako da svaki dan moramo učiti. Danas kupujem više knjiga nego kada sam bio na fakultetu. Znači da možemo uvijek biti bolji i svake godine, svaki dan možemo nešto popraviti.

  • Čini se i da kako vi podižete ljepšicu da se tako podižu i očekivanja gostiju i kritike. To je normalno. Svi dolaze po doživljaj. Nitko ne gleda svaki dan isti film. Ako ih jednom iznenadiš, ljudi očekuju da ih svaki put iznenadiš, ali to je izazov za nas, za naš tim, a izazov je i za gosta.

  • Iduće priznanje mogla bi biti Michelinova zvjezdica nakon što je rovinjski Monte ove godine dobio prvu kod nas. Koliko bi vam značio ulazak u najprestižniji gastronomski vodič na svijetu? Mislim da je to iznimno važno i veliki uspjeh hrvatske gastronomije, u zadnjih pedeset godina jedan od važnijih događaja za hrvatsku gastronomiju, tako da svaka čast i komplimenti restoranu Monte.

  • Pelegrini ste otvorili prije deset godina dok u Šibeniku i nije bilo turizma. Što se promijenilo? Turizam se počeo događati Šibeniku i ako želimo živjeti od njega moramo početi raditi ozbiljno i tek nas čekaju ozbiljne investicije i razvoj. Još ne živimo turizam. Sada je početak listopada i nama je normalno da je grad poluprazan. Turizam je iznimno važan za naše poslovanje. Da nema turizma, ne bismo mogli opstati. Samo, ljudi sada dolaze radi nas, postali smo razlog dolazaka u Šibenik. Problem je što je to prekratko. Razdoblje akumulacije je možda tri mjeseca i teško možeš akumulirati dovoljno kapitala da pokriješ troškove i osiguraš egzistenciju 12 mjeseci.

  • Kako je živjeti i raditi u Šibeniku kad odu turisti i zapušu zimske bure? Premda su kulinarne emisije popularizirale gastronomiju i chefove, pa možda i razvile težnju ka izvrsnosti, nije lako danas pronaći izvrsnoga kuhara. Kako se vi nosite s tim izazovom? Svi ugostitelji imaju isti problem. Mučimo se, ne postoji univerzalno rješenje. Meni nije bitno zna li netko nešto, mi smo tu da ga naučimo, samo mi je bitno da ima volju raditi i učiti. Ako je netko pristojan, kulturan i vrijedan, ako ima topao osmjeh, pristup i ako ima volju, to je sasvim dovoljno, sve drugo može se riješiti. Ne znam ni ja sve, ali zato postoje instrumenti kako nešto naučiti.

  • Moram reći da sam jako zadovoljan. Sretan sam da živim u Šibeniku, gdje je moja obitelj, obitelj moje supruge, da moja kćer ima babu i dida i da postoji kultura stola, da obitelj uživa za stolom, mislim da je to neprocjenjivo. Ispunjen sam. Kao što se restoran mora prilagoditi poziciji na kojoj je, tako se i ja moram prilagoditi situaciji i uživam u svakom godišnjem dobu.

  • Rekli ste nam nedavno da su putovanja, isprobavanja različitih kuhinja i učenje od kolega važni za postizanje izvrsnosti. Gdje ste i od koga učili? Niste kuhar po struci, nego ekonomist. Bio sam na dva staža u poznatim restoranima u Italiji i na jednom u Španjolskoj. Ne idemo na staž da bismo kopirali recepte, nego da vidimo kako jedan sustav funkcionira. Vidiš sustave, pravila i procedure koji ti mogu olakšati rad. U svakom od tih restorana proveo sam nekoliko mjeseci, ali čovjek mora svaki dan učiti. Važno je da prati, uči i promatra na sve moguće načine.

  • U Pelegriniju, koliko sam shvatio, nastojite postići da se i osoblje osjeća dobro, a ne samo gosti. Zbog čega je važno ulagati u stvaranje kvalitetnog i zadovoljnoga kadra? Jedna osoba ne može ništa. Sam može vidjeti, ali ne može mnogo napraviti. Ako unutar tima postoji pet, šest ljudi koji gledaju u istom smjeru, mogu napraviti velike stvari. Ne možeš pružiti dobru uslugu ako je nikad u životu nisi iskusio, a poenta je da je iskuse i da je znaju pružiti.

  • Veliku pozornost posvećujete prezentaciji hrane, serviranju u sljedovima, imate i ručno rađene tanjure. Pelegrini je u svjetskom trendu koji kaže da je odlazak u restoran doživljaj. Bavimo se poslom koji se sastoji od tisuću detalja. Tko se pobrine za više detalja, taj je bolji. Glavno je da se gost osjeća toplo kao sa svojom obitelji. Meni je iznimno važna toplina.

  • Pelegrini je i vinoteka poznata i po suradnji s lokalnim vinariima. Zbog čega ste im odlučili dati priliku iako su rijetki među njima prepoznati izvan lokalnih okvira? Možemo biti ponosni regijom koja nas okružuje i lokalnim sortama koje imamo i mislim da treba svakom dati priliku na početku i poticati na kreiranje novih proizvoda. Nekad ljude treba primiti na početku kad im je teško i dati potporu da u budućnosti naprave još bolji proizvod.

  • Primjećujete li da ste inspirirali nekoga od svojih kolega da krene sličnim putem? Teško mi je reći jesam li koga inspirirao. Uvijek postoji pitanje zašto neko otvara restoran i što želi postići. Neko želi zaraditi novac na brzinu i za njega ovo, sigurno, nije pravi put.

  • Kad se podvuče crta, koliko vam se Pelegrini financijski isplati? Imamo 25 zaposlenih, u posljednjih deset godina PDV se mijenjao nekoliko puta, fiskalna je politika nestabilna, davanja su rasla. Normalno da je teško, posebno ako si imao kredit u švicarskim francima kao ja i ne možemo razgovarati o dobiti. Radim ovaj posao zato što ga volim. Svjestan sam ograničenja i ljepote koju imamo. Ako nakon deset godina ne mogu ući u novi financijski ciklus za obnovu restorana, ako nisam akumulirao kapital, to znači da to nije pravi smjer.

  • Ali ne namjeravate od tog smjera odustati. Nikako. Uživam u ovome što radim, samo razgovaramo o ekonomskoj istini.