ALBANESE

Bivši šef rudarskog diva Rio Tinta optužen je za kreativno računovodstvo. Tom Albanese i njegov šef financija Guy Elliott, tvrdi američki financijski regulator SEC, umjetno su napuhali vrijednost rudnika u Mozambiku kako bi sakrili težak poslovni promašaj. Dvojac je zanemario računovodstvene standarde i zavarao investitore svojom procjenom vrijednosti rudnika ugljena koji je kupljen za 3,7 milijardi dolara, a onda prodan za simboličnih 50 milijuna.

Da je nestajanje milijardi u knjigama pomoću računovodstvenih akrobacija uvijek popularno rješenje u neželjenim situacijama pokazuje primjer rudarskog diva Rio Tinta, čiji su bivše glavešine prošlog tjedna optužene za prijevaru u SAD-u. Nekadašnji šef kompanije Tom Albanese i njegov šef financija Guy Elliott, tvrdi američki financijski regulator SEC (Securities and Exchange Commission) u svojoj prijavi, umjetno su napuhali vrijednost rudnika u Mozambiku kako bi sakrili poslovni promašaj težak milijarde dolara. Dvojac je zanemario računovodstvene standarde i zavarao investitore svojom procjenom vrijednosti rudnika ugljena koji je kupljen za 3,7 milijardi dolara u kolovozu 2011., a kasnije prodan za simboličnih 50 milijuna. ‘Najviši menadžment Rio Tinta navodno je prekršio obveze otkrivanja podataka i korporativna pravila skrivajući od svog odbora, rezidora i investitora krucijalnu informaciju da je transakcija vrijedna nekoliko milijardi dolara bila promašaj’, objasnila je sudirektorica SEC-ova odjela za provođenje Stephanie Avakian.

Kompanija je već kažnjena u Ujedinjenom Kraljevstvu s 27,4 milijuna funti zbog kršenja pravila transparentnosti u tom slučaju. Optužbe Albanese i Elliott, naravno, s gnušanjem odbacuju, baš kao i njihova bivša kompanija, koja smatra da prijava nema temelja. ‘Rio Tinto vjeruje kako je optužba SEC-a neutemeljena i da će, jednom kada sud razmotri sve činjenice, ili porota ako se pokaže potrebno, navodi agencije biti odbačeni’, uvjereni su u kompaniji. Britanci su zaključili kako je australsko-britanski div sa sjedištem u Londonu propustio provesti umanjenje vrijednosti spomenute imovine i unijeti taj gubitak u knjige 2012. Da nije bila riječ o tek nehotičnom propustu sugerira trajanje tog propusta sve do siječnja 2013. kada je napokon prepoznato umanjenje imovine u Mozambiku i otpisano oko 80 posto njezine vrijednosti, ali i nekoliko drugih indikatora. Problem je nastao, kako su ga opisali u britanskom regulatoru koji je surađivao sa SEC-om u sastavljanju priče, kada se pokazalo da inicijalni plan prema kojem bi se ugljen izvadio iz dotičnog rudnika mogao rapidno transportirati do luke na obali rijekom Zambezi, nije izvediv. Procjena vrijednosti temeljila se na toj pretpostavci, ali je već u prvoj polovici 2012. postalo jasno da se ugljen neće moći prevoziti baržama do obale (vlada je odbila zahtjev za tim oblikom transporta zbog štetnosti za okoliš), a željeznički kapacitet bio je vrlo ograničen, što je značilo da će biti moguće prevesti tek posto količine ugljena obećanog investitorima. Povrh svega ispostavilo se i da je kvaliteta ugljena osjetno manja od očekivane. Financijsko modeliranje napravljeno u kompaniji pokazalo je negativnu vrijednost imovine s obzirom na tada dostupne informacije, ali test umanjenja vrijednosti nije napravljen usprkos međunarodnim računovodstvenim standardima. Nije napravljen, dakako, zato što bi jasno ukazao na nužnost izvođenja umanjenja i njegova unošenja u privremene financijske rezultate polovicom 2012. Prema službenom objašnjenju, Rio Tinto je tada zaključio da nije dovoljno jasno kako će razviti kupljene rudnike te da stoga nije potrebno provesti revalorizaciju te imovine.

Neslužbeno, odnosno prema tvrdnjama SEC-a, optuženi dvojac tek se oporavljao od golemog debakla s preuzimanjem kanadskog Alcana za 38 milijardi dolara 2007., od čega se u prvih dvije godine moralo otpisati gotovo osam milijardi dolara uz perspektivu daljnjih otpisa, kada se našao usred još jednog promašaja koji je stoga trebalo po svaku cijenu zataškati. ‘Nakon što su već dva puta morali napraviti umanjenje vrijednosti u slučaju Alcana, Rio Tinto, Albanese i Elliott znali su da bi otkrivanje drugog neuspjeha i rapidno padajuće vrijednosti dovelo u pitanje njihovu sposobnost da se bave osnovnim poslovnim modelom Rio Tinta koji identificira i razvija dugoročnu, jeftinu i unosnu rudarsku imovinu’, tvrdi SEC u svojoj prijavi. ‘Umjesto toga, sakrili su nepovoljne događaje omogućivši Rio Tintu objavu zavaravajućih financijskih izvještaja nekoliko dana prije niza zaduživanja’. Priča je isplivala kada je neimenovani zaposlenik saznao za to i prijavio sve predsjedniku Odbora, nakon čega se klupko počelo odmotavati. Albanese je otpušten, Elliott je dao ostavku, kompanija je provela otpis od tri milijarde dolara, zbog čega je Rio Tinto zabilježio prvi gubitak financijske godine u svojoj povijesti (solidne 144 godine postojanja), a rudnik je na kraju prodan za dva posto svoje vrijednosti. S obzirom na to da je kompanija pristala na nagodbu u Ujedinjenom Kraljevstvu, dobila je 30 posto popusta na kaznu, premda je to još uvijek najveća takva u povijesti britanskog regulatora. Tek treba vidjeti kako će se stvari odvijati u SAD-u, gdje SEC, među ostalim, traži zabranu rada dinamičnom dvojcu u upravnoj ulozi u bilo kojoj uvrštenoj kompaniji, ali i, bolnije, povratak sve dobiti proizašle iz te prijevare.

To nije prva mrljica Rio Tinta, koji je postao predmet istrage drugog britanskog regulatora u srpnju ove godine zbog sumnjivih isplata konzultantu zaposlenom na projektu eksploatacije željezne rudače u Gvineji, iste te za kompaniju očito burne 2011. I ta je priča sve osim originalna, Rio Tinto je stanovitom Françoisu Polgeu de Combretu isplatio 10,5 milijuna dolara na ime njegove bliskosti s tamošnjim predsjednikom države Alphom Condéom, ali ispostavilo se da je on bio i Predsjednikov savjetnik istodobno. Drugim riječima, trgovao je utjecajem. Kompanija je sama prijavila taj slučaj, ali nakon što je na internetu isplivala inkriminirajuća prepiška šefova koji su u međuvremenu otpušteni (Alan Davies, šef odjela za energiju i minerale, te Debra Valentine, šefica pravnog odjela Rio Tinta). ‘Nekonvencionalne metode’ upotrijebljene su zbog spora s izraelskom kompanijom BSG Resources u vezi s pravima na eksploataciju, a nesporno je riješen nakon dogovora s vladom Gvineje i isplatom 700 milijuna dolara za prava na polovicu planina Simandou.

Čini se kao da je bilo jučer kada je Albanese bio u sasvim suprotnoj ulozi. Skandal se lijepe za Rio Tinto kao čičci, pa je tako prije nekih sedam godina sada katapultirani šef bio taj koji naređuje interne istrage. Četvero njegovih zaposlenika našlo se pred sudom u Šangaju pod optužbom za uzimanje mita i industrijsku špiljunažu. Stern Hu, Liu Caikui, Ge Minqiang i Wang Yong navodno su sakupljali informacije o kineskim proizvođačima čelika, uključujući potražnju za željeznom rudačom, što su optuženi opisali kao legitimno istraživanje tržišta, ali kineske vlasti to nisu tako vidjele, pogotovo s obzirom na to da prikupljanje tih informacija izravno utječe na cijenu čelika. Sva četvorica priznala su uzimanje mita, koje se procjenjuje na ukupno devet milijuna funti, a jedan je priznao i krivnju prema optužnicima za industrijsku špiljunažu.

Iako je kompanija prihvatila zanemarivu kaznu na Otoku, u Americi se misli boriti, a mišljenja o mogućoj uspješnosti variraju. Tinto i prozvani menadžeri imaju, pravno gledano, šanse jer dokazati da nisu mogli odmah unijeti uvanjanje nije sasvim lako, premda nije teži dokazni postupak poput insajderskog trgovanja. Natezanje će se vjerojatno voditi oko nužnosti trenutačnog priznavanja otpisa, pri čemu će obrana tvrditi kako kompanija u tom trenutku nije morala donijeti konačan zaključak o isplativosti investicije, odnosno da je razmatrala dostupne opcije. S druge strane, SEC je utvrdio postojanje financijskog modela kompanije prema kojem je bilo jasno da je riječ o potpuno promašenoj investiciji (negativne vrijednosti oko 680 milijuna dolara), što sugerira dosta nedvosmisleno samo jednu opciju – revalorizaciju i umanjenje. Jednako tako, sastavljeni puzzle u kojem se uvjerljivo objašnjava zašto bi direktori namjerno zatajili tu informaciju mogao bi imati snažan utjecaj na promišljanje suda ili porote. Loša vijest je i da su na slučaju s američke strane radili neki od najboljih stručnjaka koje SEC ima na raspolaganju, što s obzirom na recentnu povijest agencije i ne govori mnogo, ali je svakako znak da su ozbiljno zagrizli za Rio Tinto. Čak i ako ne bude nekih većih posljedica, profesionalni ugled dvojca pretprio je iznimno veliku štetu, nakon što je otkriveno koliko je diletantski vodio jednu od najvećih kompanija u rudarskoj industriji.

Kompanija je u trenutku svog nastajanja 1873. bila daleko najveći svjetski rudarski pothvat i tu je poziciju uspjela održati duboko u 20. stoljeću. Ime neubijajeno za jednu staru britansku kompaniju, Rio Tinto dobio je prema istoimenim španjolskim rudnicima bakra u provinciji Huelva, koje je vlada ponudila na prodaju 1872. zbog slabe isplativosti i trenutačne financijske stisne u kojoj se našla. Vijest je stigla do stanovitog Hugha Matesona, koji je brzo uvidio potencijal rudnika te je u svrhu kupnje organizirao grupu investitora (Deutsche Bank, Matheson i Clark, Punchard and Company) spremnu za njih istresti 3,7 milijuna funti. U tu svrhu osnovan je Rio Tinto Company, Hugh Matheson postao je prvi predsjednik onoga što će izrasti u rudarskog levijatana s pipcima po cijelom svijetu.