Karibi se spašavaju u Zagrebu

U svijetu, u kojem već danas više ljudi živi u gradovima nego izvan njih, pametna, održiva i sveobuhvatna transformacija postaje imperativ, a ICT tehnologije nezaobilazan alat za razvoj urbanih centara.

Gradovi su veoma kompleksan ekosustav upravljačkih struktura i ostalih dionika, s rastućom ulogom samih građana, pa stoga njihova digitalna transformacija zahtijeva dobro osmišljenu i sveobuhvatnu strategiju. Njezini učinci moraju harmonizirati očekivanja svih zainteresiranih strana te donijeti napredak u ekonomskoj, socijalnoj i sferi očuvanja okoliša jer su upravo one ključne za dugoročan i održiv razvoj. U suprotnom, uz usko i jednostrano sagledavanje pojedinog segmenta ili izdvojenog problema moguće je, čak i uz primjenu najsuvremenijih ICT tehnologija, umjesto očekivanih sinergijskih efekata, zapravo usporiti digitalnu transformaciju i opstruirati razvoj.

ICT lanac vrijednosti za pametan i održiv grad potrebno je promišljati u nekoliko međusobno povezanih slojeva, dok istodobno realizaciju širokog spektra usluga za krajnje korisnike treba ostvarivati putem horizontalne, fleksibilne i skalabilne platforme u obliku, jer upravo takva struktura efikasno omogućuje kontinuirano i brzo uvođenje novih funkcionalnosti te kreiranje novih usluga. Pri tome gradovi ne trebaju posjedovati kompletnu ICT infrastrukturu, hardver ili softver, ne trebaju se baviti instalacijom, održavanjem ili ažuriranjem ICT sustava, već to mogu prepuštati partnerima iz ICT industrije. Takav poslovni model, u svijetu poznat pod nazivom ‘as a Service’ (kao usluga), ubrzava primjenu, smanjuje rizike i inicijalne investicijske troškove. Tako je, primjerice, globalna korporacija Ericsson, upravo na tim načelima, u partnerstvu sa svjetskim metropolama kao što su Istanbul, Dubai, Stockholm, Dallas i brojne druge, uspješno realizirala najrazličitije projekte pametne i održive transformacije gradova.

Uz svjetske, primjere pametnih ICT rješenja za bolji urbani život imamo i na lokalnoj razini. Tako su od sredine listopada građanima Rijeke i brojnim turistima na raspolaganju dvije pametne autobusne postaje koje nude niz funkcionalnosti kako bi vožnja gradskim prijevozom bila što ugodnija. Postaje su tehnološki iskorak prema povezanim pametnim gradovima budućnosti, a u pozadini cijele priče šestomjesečni je pilot-projekt Grada Rijeke u partnerstvu s kompanijama Ericsson Nikola Tesla, Hrvatski Telekom, Smart RI, Autotrolej i Rijeka promet. Putnici mogu pregledati vozni red i mape autobusnih postaja s trenutačnim pozicijama autobusa, a putem mobilne aplikacije i vidjeti prikaz s ukupno 12 gradskih kamera. Rješenje se temelji na tehnologiji Interneta stvari, a budući da je Ericssonova aplikacija Connected Traffic Cloud za pametan javni prijevoz u Rijeci prvi put dostupna i na mobilnim uređajima, ovo je rješenje jedinstveno i u svijetu.

U Splitu će, nakon uspješno provedenog pilot-projekta, Ericsson Nikola Tesla kao nositelj konzorcija s kompanijom Profico isporučiti ICT rješenje za pametno parkiranje. Na 43 parkirališta s ukupno 1360 mjesta bit će instalirani bežični senzori, povezani na središnji sustav bežičnom mrežom releja i kolektora podataka, baš kao i postojeća izvanulična parkirališta pod upravom Split parkinga. Tako će korisnici u realnom vremenu na Google mapu moći vidjeti koja su parkirališna mjesta slobodna, a koja zauzeta, gdje su mjesta za invalide te će imati i mogućnost navigacije, plaćanja i anonimne prijave nepropisnog parkiranja odnosno blokiranja pristupa parkirališnom mjestu. Na administratorskom sučelju sustava Split parking moći će nadzirati i upravljati sustavom u realnom vremenu.

Zbog stanovnika gradova i njihovih posjetitelja, umrežavanje, mobilnost, 4G i 5G mreže, analiza velikog broja podataka ili računalstvo u oblaku ne smiju ostati nepoznati pojmovi, jer jedino svrhovitija primjena tih tehnologija i koncepata omogućuje uspješnu digitalnu transformaciju gradova u pametna mjesta za suvremen i kvalitetan urbani život.

Čak 72 posto Zemljine površine pokriveno je vodom, a od toga čak je 97 posto morska voda, koja nije pitka. Dakle, na Zemlji je, a to bi trebao znati svatko tko nije prespavao sate zemljopisa u svom školovanju, jako, jako malo pitke vode. Manje od jedan posto svjetske pitke vode dostupno je izravno. Tijekom povijesti bilo je raznih pokušaja ‘stvaranja’ pitke vode, no s obzirom na to da čovječanstvo sve više raste, posljednji podaci kažu da nas je oko 7,44 milijarde i vrlo brzo dosegnut ćemo osam milijardi (samo podsjetnik da se prije točno osamnaest godina, 12. listopada 1999., u Sarajevu radio šestmilijarditi stanovnik), potreba za pitkom vodom nikad nije bila veća.

Znanstvenici su nedavno otkrili način na koji iz morske vode dobiti svježu pitku vodu, ali s pomoću solarnih energija. Desalinizacija, kako se to službeno zove, odavno je poznata znanstvenicima, no riječ je o vrlo skupom postupku kojim se uklanjaju minerali iz mora za dobivanje pitke vode i soli. To je i najstarija metoda koja se upotrebljava stoljećima. Danas se sol se iz mora uklanja uporabom skupih i energetski nečinovitih desalinizacijskih pogona, kojih je zasad oko 18.000 u 150 zemalja svijeta. Zapravo, riječ je o prokuhavanju slane vode, pri čemu se para koja nastane ‘zarobljuje’ i kondenzira te se tako dobije pitka voda. A da bi morska voda proključala, potrebna je velika količina energije.

Uporaba solarne energije u tom postupku mogla bi biti golem uspjeh u tehnikama desalinizacije. Prema istraživanju koje je objavljeno u zborniku američke Nacionalne akademije za znanost, a proveo ga je Centar za nanotehnologiju Sveučilišta Rice u saveznoj državi Teksas (NEWT), suvremenih tehnologija mogla bi pokrenuti pravu revoluciju.

Izravna solarna desalinizacija mogla bi biti prekretnica za oko milijardu ljudi kojima nedostaje pitke vode. Ta tehnologija može osigurati dovoljno čiste vode za uporabu u kućanstvima, a može se proizvoditi u količinama koje zadovoljavaju velike zajednice – kaže znanstvenica Qilin Li. Tehnologija za taj način rada naziva se membranska destilacija. Vruća slana voda teče duž porozne membrane s jedne strane, a hladna slatka voda duž druge. Rezultat je toga da se vodena para izvlači iz vruće strane na hladnu. Iako su zbog primjene te metode troškovi energije znatno niži, stalna uporaba topline znači da su i dalje veliki. NEWTova tehnologija mnogo je učinkovitija jer rabi nanočestice koje Sunčevu svjetlost mogu pretvoriti u toplinu. Te nanočestice mogu ‘ubrati’ gotovo 80 posto Sunčeve svjetlosti za dobivanje vodene pare. Njihovo stavljanje na membrane znači da se voda grije ‘sama od sebe’, zbog čega nisu potrebne velike količine energije. Ta se tehnologija zove nanofotonična destilacija solarnih membrana ili NESMD.

Kako bi dokazali svoje teze, znanstvenici su se koristili NESMD-om mjereći veličinu triju poštanskih marki od samo nekoliko milimetara. Destilacijske membrane u komori sadržavaju posebno dizajniran sloj crnih karbonskih nanočestica umetnutih u porozni polimer. Te nanočestice hvataju Sunčevu svjetlost i griju cijelu površinu membrane kad ih se njoj izloži. Znanstvenici su tim pokusom uspjeli postići stopu proizvodnje vode od oko šest litara po četvornome metru u jednom satu rada. Konačna je ideja tog postupka da bi ljudi mogli naručivati te ploče koje se temelje na toj tehnologiji. Naravno, broj takvih ploča ovisio bi o dnevnim potrebama za pitkom vodom. Ovisno o količini potrebne proizvedene vode može se izračunati koliko veliku membranu potrošač uistinu treba. Primjerice, ako nekomu treba dvadeset litara vode u jednome satu, a istodobno paneli proizvode šest litara po satu po četvornome metru, onda potrošač treba naručiti malo više od tri četvorna metra panela – objašnjava Qilin Li.