Već tridesetak godina razvijaju se licencije otvorenoga koda (engl. open source licences) koje postavljaju pravni okvir konceptima i praksi programera, distributera i korisnika. Te licencije trebale bi korisnicima staviti na raspolaganje izvorni kôd djela i omogućiti stvaranje izvedenih djela.
Tvaralaštvo ljudskog uma oduvijek je imalo individualni karakter i otuda mu je i svojstvena ekskluzivnost, a posljedično i različiti oblici pravne zaštite. Proizvod ljudskog uma nematerijalno je dobro i svoju svrhu ostvaruje u različitim oblicima predočavanja drugim ljudima. Spomenuta ekskluzivnost očituje se na dva načina; kao isključivo pravo autora na svoje djelo i kao pravo autora da svakog trećeg isključi, odnosno spriječi u neovlaštenom korištenju djelom. Dakle, neovlaštena uporaba predmeta intelektualnog vlasništva povrda je prava, a pravo vlasnika na raspolaganje, uporabu i stjecanje koristi štiti se sredstvima i institucijama pravnog sustava.
Ta slika monopolnih prava tijekom povijesti prilično se mijenjala, a osobito razvojem tehnologije, kompjutorskih jezika, raznih novih oblika i dijeljenja intelektualnog vlasništva kao što su UX, AI, Blockchain i Service Design. Monopol nad intelektualnim vlasništvom katkad se ograničava kako bi prava bila na dobrobit svima, kako bi postala opće dobro.
Za slobodan softver i hrvatski Zakon o patentu propisuje prisilnu licenciju, a Vijeće za konkurencnost Europske komisije zaključuje da bi do 2020. svi znanstveni tekstovi trebali biti dostupni svima. U takvom načinu razmišljanja već tridesetak godina razvijaju se licencije otvorenoga koda (engl. open source licences), koje postavljaju pravni okvir konceptima i praksi programera, distributera i korisnika; u čemu i leži čar ‘open sourcea’.
