Home / Informacije / Živjeli uz pitko more!

Živjeli uz pitko more!

Žed milijardu ljudi diljem planeta kojima pitka voda nije dostupna moglo bi utažiti nanotehnološko otkriće. Slana voda može se pretvoriti u pitku jeftinom solarnom energijom.

Cak 72 posto Zemljine površine pokriveno je vodom, a od toga čak je 97 posto morska voda, koja nije pitka. Dakle, na Zemlji je, a to bi trebao znati svatko tko nije prespavao sate zemljopisa u svom školovanju, jako, jako malo pitke vode. Manje od jedan posto svjetske pitke vode dostupno je izravno. Tijekom povijesti bilo je raznih pokušaja ‘stvaranja’ pitke vode, no s obzirom na to da čovječanstvo sve više raste, posljednji podaci kažu da nas je oko 7,44 milijarde i vrlo brzo dosegnut ćemo osam milijardi (samo podsjetnik da se prije točno osamnaest godina, 12. listopada 1999., u Sarajevu radio šestmilijarditi stanovnik), potreba za pitkom vodom nikad nije bila veća.

Znanstvenici su nedavno otkrili način na koji iz morske vode dobiti svježu pitku vodu, ali s pomoću solarnih energija. Desalinizacija, kako se to službeno zove, odavno je poznata znanstvenicima, no riječ je o vrlo skupom postupku kojim se uklanjaju minerali iz mora za dobivanje pitke vode i soli. To je i najstarija metoda koja se upotrebljava stoljećima. Danas se sol se iz mora uklanja uporabom skupih i energetski nečinovitih desalinizacijskih pogona, kojih je zasad oko 18.000 u 150 zemalja svijeta. Zapravo, riječ je o prokuhavanju slane vode, pri čemu se para koja nastane ‘zarobljuje’ i kondenzira te se tako dobije pitka voda. A da bi morska voda proključala, potrebna je velika količina energije.

Uporaba solarne energije u tom postupku mogla bi biti golem uspjeh u tehnikama desalinizacije. Prema istraživanju koje je objavljeno u zborniku američke Nacionalne akademije za znanost, a proveo ga je Centar za nanotehnologiju Sveučilišta Rice u savojeznoj državi Teksas (NEWT), suvremenih tehnologija mogla bi pokrenuti pravu revoluciju.

Izravna solarna desalinizacija mogla bi biti prekretnica za oko milijardu ljudi kojima nedostaje pitke vode. Ta tehnologija može osigurati dovoljno čiste vode za uporabu u kućanstvima, a može se proizvoditi u količinama koje zadovoljavaju velike zajednice – kaže znanstvenica Qilin Li. Tehnologija za taj način rada naziva se membranska destilacija. Vruća slana voda teče duž porozne membrane s jedne strane, a hladna slatka voda duž druge. Rezultat je toga da se vodena para izvlači iz vruće strane na hladnu. Iako su zbog primjene te metode troškovi energije znatno niži, stalna uporaba topline znači da su i dalje veliki. NEWTova tehnologija mnogo je učinkovitija jer rabi nanočestice koje Sunčevu svjetlost mogu pretvoriti u toplinu. Te nanočestice mogu ‘ubrati’ gotovo 80 posto Sunčeve svjetlosti za dobivanje vodene pare. Njihovo stavljanje na membrane znači da se voda grijeva ‘sama od sebe’, zbog čega nisu potrebne velike količine energije. Ta se tehnologija zove nanofotonična destilacija solarnih membrana ili NESMD.

Kako bi dokazali svoje teze, znanstvenici su se koristili NESMD-om mjereći veličinu triju poštanskih marki od samo nekoliko milimetara. Destilacijske membrane u komori sadržavaju posebno dizajniran sloj crnih karbonskih nanočestica umetnutih u porozni polimer. Te nanočestice hvataju Sunčevu svjetlost i griju cijelu površinu membrane kad ih se njoj izloži. Znanstvenici su tim pokusom uspjeli postići stopu proizvodnje vode od oko šest litara po četvornome metru u jednom satu rada. Konačna je ideja tog postupka da bi ljudi mogli naručivati te ploče koje se temelje na toj tehnologiji. Naravno, broj takvih ploča ovisio bi o dnevnim potrebama za pitkom vodom. Ovisno o količini potrebne proizvedene vode može se izračunati koliko veliku membranu potrošač uistinu treba. Primjerice, ako nekomu treba dvadeset litara vode u jednome satu, a istodobno paneli proizvode šest litara po satu po četvornome metru, onda potrošač treba naručiti malo više od tri četvorna metra panela – objašnjava Qilin Li.