XI JINPING Tržište je u redu, ali čvrsta ruka nad kinskom ekonomijom ostaje

Tržište je u redu, ali čvrsta ruka nad kinskom ekonomijom ostaje. Xi je uspješno već sad izgradio sliku sebe kao reformatora koji je Kinu odveo u sljedeću fazu ekonomskog i političkog razvoja, ali više se ne fokusira samo na pumpanje gospodarskog rasta nego i na širi napredak i dobrobit građana nalik na onu zapadnu. Tvrdi da tržište mora raspodijeliti resurse, ali da država zadržava glavnu ulogu u ekonomiji. Drugim riječima, u hijerarhiji moći Partija je uvijek iznad kapitala.

Ako mu je posegnulo za rukom upisati se u svojevršni Hall of Fame kineske komunističke partije, uz rame Mao Ce Tungu i Deng Xiaopinga, aktualni predsjednik Xi Jinping ipak je prema mišljenju nekih analitičara daleko od velikog dvojca ili u najmanju ruku mora još jesti špinata. Mao je kao voda komunističkog pokreta stvorio modernu kinesku državu, a Deng je zaslužan za okretanje od partijske dogme prema pragmatičnijem konceptu tržišne ekonomije u načelno komunističkoj državi. Što je Xi napravio tek će se trebati vidjeti, pa se njegov ulazak u povelju Partije na 19. kongresu, kojim je i formalno otpočeo njegov drugi petogodišnji mandat na mjestu glavnog sekretara Centralnog komiteta prošlog tjedna, čini malkice preuranjenim (potvrda njegovog ostanka na čelu države trebala bi se dogoditi u ožujku).

Veliku počast u očima svojih drugova zaslužio je ‘promišljanjima o socijalizmu s kineskim karakteristikama za novo doba’, ali i kapitalnim projektom revitalizacije ‘Puta svile’ u novom, modernom ruhu. Okvirni program pretpostavlja kineski angažman na gradnji i doradi prometne infrastrukture ključne za efikasnu i što jeftiniju opskrbu kineskom robom u svim Kini interesantnim zemljama svijeta. Naglasak je na Europi, ali raznovrsnost kineskih ulaganja pod okriljem tog programa pokazuje znatno širu ambiciju od izvornog ‘Puta svile’. Nadalje, komunisti Kine odlučili su mu odati počast i za industrijske reforme te priznavanje odlučne uloge tržišnih silnica u alokaciji resursa, što je možda i najinteresantniji element tog priznanja, barem iz perspektive Zapada. Time je Partija potvrdila još jednom svoju predanost zakonu ponude i potražnje, odnosno stvaranju kineske verzije socijalizma kombiniranog s kapitalizmom. S druge strane, nije ostavljena nikakva sumnja o ulozi Partije u svemu tome. Za razliku od sve veće otvorenosti Kine u ekonomskoj sferi, politička ostaje čvrsto u rukama Komunističke partije. ‘Partija vodi sve procese u svakom dijelu zemlje’, stoji jasno da ne može jasnije u priopćenju.

Je li i koliko je Xi zaista dostojan tog priznanja predmet je rasprava, ali značenje tog poteza nije. Upisivanje njegova imena u temeljni dokument Partije dodatno je ojačalo onako gotovo nedodirljivog predsjednika države i praktički ga izjednačilo s Partijom, koja je pak izjednačena s državom. Svako izazivanje Predsjednika i njegovih razmišljanja time je postalo korak do veleizdaje smatra Reuters, a Financial Times zaključuje da je Xi sada potvrđen kao najmoćniji vladar Kine nakon Maa. Jednako tako, zapadni mediji sada nagađaju da Xi puca i na treći mandat vođe stranke, što bi bio presedan nepisanog ograničenja od dva mandata i pravila kakva su vladala posljednjih četvrt stoljeća. Nije imenovao mlađe članove trajnog Politibiroa, najmoćnijeg tijela u državi, kako bi otklonio mogućnost pojavljivanja svog vjerojatnog nasljednika i time si otvorio širom vrata duljem zadržavanju na vrhu kineske piramide.

Njegov prvi mandat obilježile su tri politike – borba protiv korupcije, jačanje kineske vanjske politike i učvršćivanje uloge Partije nakon razdoblja u kojem se doimalo da se njezina moć polako disperzira pod utjecajem Zapada i tržišta. Daleko je važnije u globalnim okvirima ono što nije nužno zapisano u nekom službenom dokumentu, već je duh njegovih promišljanja i dosadašnjih poteza. Xi je Kina prvi se put počinje sve ugodnije osjećati u međunarodnim odnosima i polako okreće leđa vječnoj kineskoj okrenutoši sebi i onome što se događa unutar njezinih granica. Dolazak izolacionista Donald Trumpa na vlast u prvoj ekonomiji svijeta to je asertivnije ponašanje druge najveće ekonomije u međunarodnom prostoru samo ubrzao i ojačao. Trumpova Amerika nenadano je otvorila prostor za kinesko preuzimanje štafete slobodne trgovine, što je malotko mogao predvidjeti, a isto vrijedi i za ekologiju i održivost. Xijev nastup u Davosu na Svjetskom gospodarskom forumu, kada je svijetu ponudio Kinu kao novog stjegonošu slobodne trgovine i borbe protiv protekcionizma, bio je izravna manifestacija nove uloge te države u svjetskim okvirima. Isto vrijedi i za snažan zaokret prema ekološki prihvatljivom razvoju i pozicioniranje Kine uz bok Europskoj uniji prema ambicioznosti ciljeva u području zaštite okoliša. Sve su to proizvodi Xijevog mandata i temelj za njegovo sjedanje na kineski tron. Kina se vojno i ekonomski počinje sve više ponašati kao klasična globalna sila, koja zasad ‘mekim’ metodama ostvaruje i štiti svoj interes izvan vlastitih granica. Jačanje vojne moći i sporni potezi u Južnom kineskom moru jedan su aspekt budenja diva, dok je drugi strateško osiguravanje globalnih resursa i trgovačkih ruta, koje je dobio jasniju strukturu Xijevom inicijativom ‘Jedan pojas, jedna cesta’. Kinezi će rado uložiti u svaki projekt koji omogućuje bržu i efikasniju prodaju njihove robe.

Kina pod Xijem prestala je biti zemlja jeftinog rada i jeftinih proizvoda i ubrzano počela razvijati moderno potrošačko društvo sa sofisticiranim apetitima, globalnim ambicijama i usmjerenosću prema razvoju održive, ekološke ekonomije.

To su, osim njegove postojeće velike moći, ključni razlozi za veliku čast koju mu je Partija ukazala i nisu zanemarivi uspjehi, posebice imajući u vidu kolika je zemlja u pitanju i koliko još uvijek zaostaje u usporedbi s razvijenim ekonomijama. Šangaj ili Peking nisu Kina i upravo u toj činjenici ‘najmoćniji čovjek na svijetu’, kako ga je okrunio Economist nedavno, vidi smjer kretanja u sljedećem mandatu, odnosno prema svemu sudeći nekoliko sljedećih mandata (Mao je vladao 42 godine, Deng 17). Od zemlje želi napraviti prema svim relevantnim pokazateljima društvo srednjeg dohotka koje ubrzano hvata korak s razvijenim ekonomijama, a to bi uključivalo dublju i osjetniju distribuciju stvorene vrijednosti na šire slojeve stanovništva, dizanje raspoloživog dohotka, orijentaciju prema najnaprednijim tehnologijama, održivost i borbu protiv klimatskih promjena, sigurnost, aktivniju ulogu u vanjskoj politici i još odlučniji angažman u regiji. Xi je uspješno već sada izradio sliku sebe kao reformatora koji je Kinu odveo u sljedeću fazu ekonomskog i političkog razvoja ubranom modernizacijom. U trosatnom govoru najavio je stvaranje bogatije i odlučnije Kine, što će biti realizirano procesom modernizacije u dvije faze, koje bi trebale završiti sredinom ovog stoljeća. Njegov fokus više nije samo na pumpanju gospodarskog rasta, čime je Zapad oduvijek bio opsjednut kada je u pitanju Kina, nego i na širem prosperitetu i dobrobiti građana, nalik onoj zapadnoj. Ono što je u njegovom govoru zbunilo komentatore zapadnih medija bile su tvrdnje koje smatraju kontradiktornima, a to je da tržište mora alocirati resurse, ali da država zadržava vodeću ulogu u ekonomiji. Duh izrečenog vjerojatno se može svesti na hijerarhiju moći u kojoj je Partija uvijek iznad kapitala, a to ne suspendira funkcioniranje zakona ponude i potražnje. Znači samo da kapital nije vrhovni vladar.

Privatno, Xija se smatra inteligentnim, promišljenim i žilavim čovjekom s dobrim poznavanjem povijesti, premda se čini da ovo potonje nekako uvijek ide uz jednu od najstarijih civilizacija na planetu. Kako prenosi anonimni iskaz FT, svoje sugovornike predsjednik Kine zastrašuje dugim štunjama i pokeraškim licem koje se ne pomiče i ne smiješi. Takav imidž vladara čvrste ruke odgovornog za centraliziranje vlasti i ponovno okretanje kineske politike od kolektivnog odlučivanja prema kultu ličnosti bio je sasvim sigurno važan faktor u rastu njegove popularnosti među građanima, koji tu čvrstini po vezuju s njegovom žestokom borbom protiv korupcije. Problem raširene korupcije u kineskom društvu Xi je vješto iskoristio, vjeruju mnogi komentatori, kako bi učvrstio svoju vlast i počistio sve potencijalne protivnike. Jedna prednost u društvu prljavih je što svi imaju slabu točku, pa oni koji imaju dobru poziciju i to znaju iskoristiti mogu relativno lako osigurati političku dugovječnost. Predsjednik je tako ubio dvije muhe jednim udarcem jer se s jedne strane predstavio građanima i svijetu kao beskompromisni borac protiv korupcije (kažnjeno oko 1,5 milijuna ljudi u njegovom ratu protiv korupcije), a s druge drastično ojačao svoju poziciju do razine praktičke nedoširljivosti. Rat protiv korupcije bio je i dobar izgovor da se formiraju partijske organizacije u tvrtkama, pa i onima u stranom vlasništvu. Sada će se to još intenzivirati. Ako bi se moralo sažeti značaj Xija, onda bi se moglo reći da je Deng njega govorio i odgojio dijete, a Xi proglasio kraj puberteta i ulazak u adolescenciju.

Prema Dengu, Kina mora u tišini i neprimjetno rasti dok ne osnaži dovoljno, što je i činjeno proteklom nekoliko desetljeća. Xi je zato odlučio da je vrijeme sazrijevanja prošlo i da je Kina ‘odrasla’ dovoljno za zauzimanje svog mjesta za stolom.

Kao i toliki drugi, on i njegov otac osjetili su oštri žalac Maove kulturne revolucije zbog koje je otac ‘pročišćen’ i poslan u zatvor, a današnji predsjednik poslan na prisilni rad u kinesku provinciju. Iako politički veteran s mnogo utakmica u nogama, Xi je prema svim iskazima i dalje vrlo uvjeren komunist koji ni u najluđim snovima ne bi pristao na bilo kakvo slabljenje uloge Partije u kineskom društvu.