Brodosplit Kako ću joj reć da varin…

Radnici splitskoga brodograđevnog Babilona otkrili su Liderovu reporteru svoje recepte za rješavanje problema deficitarnih zanimanja. Najmještu kabelom omotanog drvenog kolata dogodine bi trebao stajati klavir, a otvorenim prostorom luksuzno uređenog troetažnog brodskoga salona odjekivati uhu ugodnije melodije od onih što ih u utrobi Novogradnje 483 danas proizvodi bučni međunarodni orkestar radnika deficitarnih zanimanja.

Pod kormilarnicom na pramcu ‘Flying Clippera’, najvećeg jedrenjaka na svijetu u izgradnji, smjenu privodi kraju Ante Bosančić, zavarivač iz Dugopolja, mladić od svojih dvadeset i sedam, od kojih je sedam zaposlen u Brodosplitu. – Završio sam prekvalifikaciju. Obuka je trajala tri miseca, pohađa sam je u školi vara u škveru. Nakon završene obuke prida sam papire za posal i u vrlo kratkom roku sam dobija povratnu informaciju i primljen san za pripravnika u škver. Laganini. Tako sam počeo i do dana današnjeg radim posao zavarivača – o sebi i svom škverskom poslu ponosno govori jedan od rijetkih mladih ljudi koji je umjesto konobarskog pladnja ili avionske karte za Dublin odlučio uzeti u ruke elektrode i aparat za varenje i graditi karijeru zavarivača.

I u škveru ima ljubavi. Na to da potraži posao u splitskom brodogradilištu potaknula ga je obiteljska tradicija, ali i teška obiteljska situacija koja ga je primorala da napusti školovanje u trećem razredu srednje tehničke škole. – To je istina da bi danas mladi tili radit lakše poslove. Većina se orijentira na ugostiteljska zanimanja, sezonske poslove, a za ovakve teže poslove teško da će se iko odlučit. Većina mojih prijatelja je u ugostiteljskim zanimanjima. Iman curu, ubrzo se i ženim. Nadam se da joj neće bit problem prati škverski trliš s obzirom da se, ajmo reć, zaljubila u škveranina – uočio je i dugopoljski zavarivač da mlađe generacije ne vide sebe u škverskom kombinezonu i odgovorio na pitanje o strahovima, poremećenom sustavu vrijednosti i predrasudama opjevanima u ‘Kako ću joj reć da varin?’.

Svoj posao voli i ne bi ga mijenjao Dževad Kulović, brusač iz Gračanice kod Tuzle kojem svake godine produljuju vizu i radnu dozvolu. U brodogradnji je od ’86., od Pule i Rijeke do Splita u koji je stigao prije godinu i pol dana. – Nema dovoljno brusača. Neće svako da brusi. Kažu da im je prljav poso. Ajde da je to samo ovdje na otvorenom, ali moraš se i zavući. To je najteži poso. Sve je na brusaču, on je najodgovorniji. Šta god ko zabrlja, brusač mora ispravljat. Nije lak poso, ali ja ga ne bi mijenjao – definira problematiku deficitarnog kadra i uvodi u osnove brusačkog zanata dok za potrebe demonstracije znanja i vještina uzima zračnu brusilicu i navlači zaštitnu masku.

Njegov je posao skidanje viša vara i popravljanje grešaka drugih struka, u smjenama od osam, kad pritisku rokovi isporuke i deset sati. – Meni je dobro ovdje. Dobro zarađujem, naviko s ljudima, još malo do penzije. Ima nas sada devedeset radnika iz Bosne u škveru, a s Dalmatincima ja sam ko braća, dobro se slažemo – kroz smijeh će gračanički brusač na palubi 162 metra dugoga budućeg luksuznog putničkog broda s pet paluba, na kojem bi iduće godine u ovo vrijeme morima trebalo krstariti prvih 300 putnika i 150 članova posade.

Među cijevima i građevinskim materijalom prostore predviđene za grijane bazene s mjehurićima i podvodnim svjetlima pokazuje Tomasz Pakos, poslovodja kooperantske tvrtke Activ iz Gdanjska, središta nekad moćne poljske brodograđevne industrije. – Došli smo potkraj listopada, ima nas 35, a naš posao je izolacija, pokrivanje zidova i uređenje interijera. Ostat ćemo sigurno do ljeta do kada bi trebali trajati radovi, a razgovarali smo i o angažmanu na novim projektima. Sviđa mi se u Splitu, klima je mnogo bolja nego kod nas u Poljskoj i ljudi su opušteni – na pristojnom engleskom navodi voditelj poljskog tima dok njegovi radnici, prvi iz neke druge zemlje članice EU angažirani za potrebe domaćih proizvodnje, limom oblažu brodske kabine.

‘Nije do nacije, nego do čovjeka’ Hrvatski se trudi govoriti Hennadiy Biryukov, poslovodja tvrtke Delfi iz ukrajinskoga grada Khersona, još jednog Brodosplitova inozemnog podizvođača. I njegova tvrtka radi u mnogim brodogradilištima od Skandinavije do Mediterana, a posla im ne manjka. – Plaće radnicima malo se razlikuju od zemlje do zemlje. Veće su u Finskoj, ali i ovdje se može zaraditi. Plaća je strogo povjerljiva tema, ali mogu reći da radimo više sati nego domaći radnici i da su nam plaće zato malo veće. U dobrim smo odnosima s domaćim radnicima. U nekim državama bilo je problema, ali ovdje ih nema. Ljudi su malo naučili jezik. Znaju što znači zavariti i smontirati – ispuštajući zamjenice i brkajući nastavke govori poslovodja ukrajinske tvrtke.

Dojmove o Hrvatskoj sažima izlomljenom rečenicom: – Najbolji ljeto, kad more, vruće ale more daje nešto – dok o iskustvima iz drugih država i usporedbi radnih navika tamošnjih i ovdašnjih radnika kaže da nije to do nacionalnosti, nego do čovjeka kakav je u poslu, je li vrijedan ili lijen. Uklopio se u Brodosplitu i David Oscar Garcia Amorena iz Barcelone, koji je u programu studentske razmjene titulu inženjera strojarstva prije četiri godine stekao na splitskom FESB-u, naučio donekle hrvatski i dobio odmah posao u škveru.

– Dobio sam šansu da radim i živim ovdje i zašto ne. Ako imaš posao i ako si sretan negdje, zašto ne ostati. Kad si mlad, bitno je da imaš konkretno iskustvo u svojoj struci – rezonira inženjer koji je Barcelonu lako zamijenio mediteranski sličnim Splitom.

Uskoro će trebati još 200 škverana. S iskustvom iz riječkog ‘Viktora Lenca’ i šibenskog NCP-a u Brodosplit je prije par mjeseci došao i Zagrepčanin Zoran Kunkera, na poziciju člana Uprave i izvršnog direktora splitskoga škvera. Problem konstantnog manjka kadra u brodogradnji planira rješavati čvršćom suradnjom i međusobnim pokrivanjem s drugim škverovima, a bliska mu je i ideja zajedničkog nastupa na tržištu pod okriljem udruge brodogradne industrije Hrvatske brodogradnje Jadranbroda.

U planu mu je i snažnija suradnja sa strukovnim školama i animiranje mladih za odabir zanatskih zanimanja, ali i dodatni uvoz radne snage unutar i izvan propisanih kvota, vjerojatno i iz nekih novih ne samo europskih zemalja. U ovom trenutku Brodosplitu treba još najmanje pedeset ljudi, a za koji mjesec kada se intenziviraju radovi na novim projektima trebat će ih barem još dvjestotinjak.

– Ako i dalje bude ovakva situacija, tih deficitarnih dvjestotinjak ljudi morat ćemo tražiti u Europskoj uniji, na tržištu koje ne ulazi u sustav kvota. Planimamo vidjeti kakva je situacija u Bugarskoj i Rumunjskoj, a možda ćemo radnike tražiti i izvan Europe. Imam informacije da je talijansko brodogradilište Fincantieri zaposlilo radnike iz Indije i Pakistana – otkriva CEO Brodosplita.

Pita li se radnike koje smo nakon smjene zatekli u pogonu strojne obrade dok na glodalici prekovremeno obrađuju glavčinu propelera, recept za rješenje problema manjka zavarivača, cjevara, tokara ili montera je jednostavan – motivirati djecu da upišu zanatska zanimanja, dati im stipendiju i naučiti ih posao.

– Mi smo zadnja generacija koja je ušla ode u škver ka stipendisti. Dobijali smo današnjih tisuću i nešto kuna misečno i imali osiguran posal. Doša san odma ode radit. Došli smo osamdeset sedme. To je bila pravi model di su škole surađivale sa škverom. Mi smo imali praksu ode, dva ili tri dana smo bili ode u radion i sve što smo naučili naučili smo od starijih meštara – prijeća se anonimno jedan od radnika, a besplatnim savjetima za Upravu i kreatore obrazovnih politika nadovezuje se i drugi nekadašnji škverski stipendist.

Manje škole, više prakse – Sve bi tribalo obrnit. Jedan ili dva dana škole maksimalno i sve ostalo praksa. Onda ti moš od te dice odabrati onoga koji oče i koji kuži i moš ga dignit do razine ovih meštara ode. Tek nakon deset godina iskustva on će moć sam doć raditi na ove strojeve ode. Grešku kad ode napaviš šteta je u iljadama eura – promišljaj jedan od majstora, dok na konstataciju kako se mladi nerado danas odlučuju za zanatska zanimanja drugi odgovara:

– Išla bi dica, ali su nesigurna. Ovo su valovi neki, kako bi ti reka, sad niko ne ide u zanatska zanimanja, a za tri ili četiri godine kad bude došlo do toga da ti nema ko doma stavit obične pločice, onda će se za postavljanje kvadrata pločica uzimati dvadeset eura i dica će ići. Reći će ne moran ja ići na fakultet jer ću napraviti dvadeset iljada kuna misečno za stavljan pločice, e, onda će se opet ići u ta zanimanja – analizira odnose ponude i potražnje taj škverski radnik, zabrinut jer se njegovim starijim kolegama bliži vrijeme za mirovinu, a nema ih tko zamijeniti.

Djeci i njihovim roditeljima treba pružiti sigurnost, ubacuje su u priču njegov kolega. – Rečeš, slušajte dico, vi ćete se školovat tri godine, dobivat ćete svaki misec iljadu ipo kuna i čeka vas posal. Neće se ići vanka. To triba napraviti, to nama fali, ne samo u ovome nego u bilo kojem segmentu društva, da se dica školuju za ono šta triba, čega fali, a ne da svi završe ekonomiju i eno ih u kladionici i konobare. Dicu triba usmjerit – predlaže spasonosni model, dok kolega mu kraj glavčine propelera na glodalici zaključuje:

– U Njemačkoj kad dođe čovik u trlišu u dućan, ljudi se razmiču da ide direktno na kasu platit marendu, a kod nas u trlišu se s tobon rugaju. E to je problem. Triba to iz temelja prominit – precizno detektira škverski radnik predrasude i poremećeni sustav vrijednosti zabilježene u stihovima klapske pjesme: ‘Iđen odma prodat ijadu kvadrati tamo di je pome zatakjala mati. Bit će love i za gliser i cherokee grande pa će cure lizat do verande’ i poznatijem refrenu ‘Kako ću joj reć da varin, a u fušu i tokarin? Reci meni moja mala bi li škverski trliš prala’. Ta je uspješnica na Splitskom festivalu pobijedila prije sedam godina, u vrijeme krize prije početka procesa restrukturiranja brodogradnje, nekako u isto vrijeme kada je Ante Bosančić iz Dugopolja negirao predrasude i poremećeni sustav vrijednosti, obukao trliš i po-stao ponosni škveranin. Palo je i njemu na pamet otići van, ali su ga zadržali stabilan posao i sigurnih pet do šest tisuća kuna mjesečno.