O hibridnom ratu danas svi pišu, ali nitko ga ne može prepoznati

Hibridni rat je iznad svega unošenje nereda i dezorientacije zbujujućim informacijama. Jer vrlo često ne znamo ni izvor informacija, a kamoli njihovu točnost, posrednike u tom lancu i još manje namjeru njihova plasmana. Više nema jednostavnih informacija i jednostavnog ratovanja.

Čitam ovih dana navodno ozbiljne progonze, iz deklarirano ruskih izvora (Sputnik Srbija), kako se u Beogradu sprema novi ‘Majdan’, za rušenje predsjednika Aleksandra Vučića, po uzoru na ukrajinski Majdan, odnosno prosvjede koji su kulminirali smjenom predsjednika Janukovića. Prema izvoru, navodno ga priprema SAD. A tko bi drugi? E sad, što je to?

To je tek blagi oblik informacijskog rata, jer je izvor deklariran i upozorenje dolazi iz samog establišmenta, od ruskog veleposlanika u Srbiji Aleksandra Čepurina. A što to pisac želi reći? Upozoriti preko medija predsjednika i najmoćnijeg čovjeka Srbije A. Vučića da mu s druge strane oceana pripremaju ‘Majdan’? Pa on to barem može obaviti izravno. Uznemiriti Vučića i poručiti mu da pazi što radi? Unijeti nemir i oprez u srpsko javno mnijenje i ojačati njegovo protuameričko raspoloženje? Možda. Ali zašto bi se veleposlanik javno u to upuštao? Da prikrije nakane nekog eventualnog ruskog ‘Majdana’ u Beogradu? Možda. Ali svaki je ‘Majdan’ najbolji kada se o njemu ne zna mnogo unaprijed. Tako jednostavno, a opet nemamo jednoznačan odgovor zašto ruski veleposlanik javno upozorava na mogući ‘američki Majdan’ u Beogradu.

Da se to događa u vrijeme konvencionalnog informiranja i konvencionalnog ratovanja, sve bi bilo mnogo jednostavnije. Takva bi poruka ruskog veleposlanika značila da su puške zapete, topovi napunjeni i da sutradan kreću u akciju, koju će proglasiti obranom Srba od Majdana. I obrnuto. Takva bi poruka američkog veleposlanika također značila da kreću u boj, braniti Srbe od Majdana. Ali više nema jednostavnih informacija ni jednostavnog ratovanja.

No ovo javno upozorenje ruskog veleposlanika Čepurina samo je mačji kašalj prema oblicima suvremenog hibridnog rata, o kojem danas svi pišu, svi se na njega žale, a nitko ga ne uspijeva prepoznati. Barem ne do trenutka kada postane već prilično kasno. Da je u ovom slučaju korištena takva sofisticiranja forma, onda bi, primjerice, ‘zviždač’ iz Pentagona na tajnom sastanku na jezeru u Finskoj predao povjerljivu informaciju novinaru britanskog Independenta, iz koje se vidi da Ameri preko beogradskog ‘Majdana’ planiraju srušiti Vučića, nakon čega bi ‘zviždač’ potražio sklonište u Venezueli, odakle bi zatražio azil u Rusiji. Dotad bi Rusija već izvela ‘Majdan’. Potpuno isti scenarij mogao bi ići i obrnutim smjerom.

Hibridni rat je iznad svega unošenje nereda i dezorientacije zbujujućim informacijama. Jer vrlo često ne znamo ni izvor informacija, a kamoli njihovu točnost, posrednike u tom lancu i još manje namjeru njihova plasmana. I uza sve to, informacijskim zasićenjem javnog prostora izgubljena je razlika između relevantnog i nebitnog, a maksimirano puko konzumiranje. Zbog te količine i kaotičnosti neidentificiranih informacija postajemo dezorientirani, čak i mi koji smo uvježbali biti profesionalni čitači, koji smo bez problema razabirali istinsku od lažne vijesti.

Ako je toliko jednostavno napraviti dezorientaciju u odnosima među državama, u visokoj politici, koji su relativno jednostavni za praćenje i prepoznavanje, lako je zamislivo što se događa kada se taj rat manipulacijama i lažnim vijestima spusti na kompanije (primjerice Agrokor, Ina), na politiku i društvo (primjerice Istanbulska deklaracija, fašisti – antifašisti, reforma obrazovnog sustava…), a kamoli niže i decentraliziranije od toga.

U tom kaosu i obilju informacija prisjetila sam se zgodne stare petnaestak godina. Na marginama jedne konferencije o informatizaciji u Velikoj Britaniji, namijenjene novinarima, političarima i političkim analitičarima, jedan od domaćina, osebujni britanski diplomat C. C., uvjeravao nas je kako je internet, sa svim svojim mogućnostima, jedino što je važno i ulaganja vrijedno u budućoj diplomaciji, politici i komunikacijama. Kako sam znala da je za vrijeme rata na ovim prostorima C. C. bio ona sveprisutna vrsta britanskog diplomata, koji je i više od toga, bilo mi je čudno odakle je odjednom on postao toliko informatičar, dok smo mi još pjevali onu staru pjesmu: rat i mir…

Sada su odgovori jasniji. C. C. je bio nekoliko koraka ispred. Zapad je bio nekoliko koraka ispred kada je globalizacijom i demokratizacijom trgovine, medija, društava širio svoj utjecaj. A onda mu se s Istoka istim sredstvima to vratilo kao bumerang, u otvoreni prostor. To danas nazivamo novom generacijom ratova. Zbog kojih smo zajedno – u ‘banani’.