Ivan Artuković

Jedna vrhunska hrvatska sportašica kojoj izražavanje vlastitih misli i nije jača strana poželjela je suvislo predočiti, slikovito zabilježiti i strukturirano ujediniti svoje ushite pobjedama i tuge poraza, napore i odricanja s vježbališta i iz hotelskih soba, sve one intrigantne pojedinosti neosvijetljene svjetlima reflektora. Poželjela ih je podijeliti s pukom koji rado prati uspjehe i naslađuje se životnim nedaćama bogatih i slavnih kojima se divi iz prikrajka naslonjača, a koji put i zavidi na životnim stilovima, talentima i odabirima što nadilaze u narodu rašireno trojstvo posao – kuća – birtija. Svjesna vlastitih ograničenja, angažirala je pisca iz sjene kojem je satima govorila o sebi, a taj ‘ghostwriter’ pitanjima je usmjeravao sportašićin tok svijesti i vodio bilješke. Nakon niza susreta i popriličnog broja sati razgovora ta je vrhunska sportašica u naponu snage odlučila da možda ipak još nije vrijeme za memoare i otkazala suradnju piscu iz sjene. Ostale su iza te ‘ghostwriting’ epizode kartice nedovršenog teksta, tek dijelom ispričana sportska i životna priča i otvorena mogućnost da će biografija koju će svojim imenom i prezimenom potpisati ta vrhunska sportašica jednom ipak doći do čitatelja.

Tu nam je priču ispričala jedna novinarka koja je kao pisac iz sjene do sada napisala četiri knjige koje su autorski potpisale druge više ili manje poznate osobe, a kojoj zbog odnosa uzajamnog povjerenja nemamo namjeru ovdje otkrivati identitet kao ni potpisanima dovoditi u pitanje autorstvo. – Najprije čovjeka moraš motivirati da bi uopće ispričao nešto suvislo o svom životu, da bi se to postupno pretvorilo u čitljiv i zanimljiv tekst. Svima nama je naš život zanimljiv, ali drugima ne mora nužno biti. Trebaš upoznati tog čovjeka da bi mogao proći kroz njegove emocije. Lako je poslagati događaje, no izazov je oslikati tog čovjeka kroz događaje, kroz to što je proživio, povezati kako su njegova iskustva utjecala na njega, na njegova stajališta, da daljnji razvoj u intelektualnom, duhovnom i karijernom smislu te uopće u odnosu prema životu i drugim ljudima. Kada pišeš nečiju biografiju, to je ono najvažnije što moraš izvući iz ljudi – otkriva nam ta iskusna novinarka, jedna od ‘ghostwritera’ koji su talent, vlastita životna znanja i vještine novinarskog zanata upregnuli u autorsko pisanje za druge bez otkrivanja svog identiteta. – U tom tekstu prikazujem ih onakvima kakvi jesu, kako oni sebe vide i kako sebe žele predstaviti. Ja nisam sudjelovala u njihovim životima i ne mogu potvrditi da je ono o čemu oni govore doista istina i da se dogodilo tako kako je predstavljeno, ali moram na neki način ući u psihu tog čovjeka i pokušati na neki način vidjeti što stoji iza toga i je li to o čemu mi govore samo površina – kaže autorica čije ime i prezime nisu otisnuti na knjigama koje je napisala.

‘Ghostwriting’ je u Hrvatskoj sveprisutan i tom se uslugom najčešće koriste političari, protagonisti estradne scene i uspješni poslovni ljudi koji imaju potrebu za tom vrstom predstavljanja, siguran je doajen tabloidnog novinarstva Vladimir Milinović, danas direktor agencije Ideje novih medijskih strategija, kojega pitamo je li ‘ghostwriting’ na neki način neetičan s obzirom na to da se obožavatelje i simpatizere osobe koja se za njega odlučila, pa i svekoliku javnost, zavarava i dovodi u zabluđu ili je riječ o legitimnom potezu na tržištu ideja i kreacije, uvažavajući činjenicu da ne znaju svi lijepo pisati. – Ne mislim da je ‘ghostwriting’ neetičan. ‘Ghostwriter’ rijetko kreće sasvim od nule. Materijal odnosno ‘brief’ sadržava smjernice i teze koje klijent želi komunicirati odnosno predstaviti javnosti. Zato ‘ghostwriting’ ne promatram kao izvornu kreaciju, već kao uobličavanje i uljepšavanje sadržaja – mišljenja je Milinović, koji nam otkriva i da cijene usluga nisu standardizirane te da ugovaranju poslova pomaže to što kvalitetan ‘ghostwriting’ pruža sa svim mali broj pojedinaca i tvrtki.

S takvim se promišljanjima, vezano uz pitanje etike, razilazi Mirela Holy, komunikacijska stručnjakinja, predavačica na Veleučilištu VERN i bivša političarka koja je u knjizi popisala doživljaje i kuloarske tračeve iz svijeta visoke politike. – U javnosti je bilo glasina o tome da su neke knjige koje su dizgnule dosta prašine, a koje su potpisale neke poznate osobe, pisali ‘ghostwriteri’. No s obzirom na to da mi je tijekom intervjuja u vezi s mojom knjigom ‘Vražica nosi Pradu, a bogovi konfekciju’ jedan novinar rekao da u novinarskim krugovima kruže priče da ja nisam napisala knjigu, već netko drugi, što je notorna laž, sklona sam sve takve glasine vrlo kritički propitivati. To, naravno, ne znači da se neki političari, ili druge javne osobe, ne koriste uslugama ‘ghostwritera’ – kaže Mirela Holy.

Podvlači da je, s obzirom na to da nikada ne bi angažirala ‘ghostwritera’ i potpisala tekst koji je netko drugi napisao, njezin odnos prema takvoj praksi veoma negativan. – To znači da ne mogu biti objektivna jer mi je teško ‘ući u tude cipele’ i identificirati se s onima koji se koriste uslugama ‘ghostwritera’. Naime, smatram da oni koji ne znaju pisati ili im se jednostavno ne da pisati i ne trebaju pisati. Nigdje ne piše da političari, glumci, pjevači ili druge javne osobe trebaju pisati knjige. Ako netko nema afiniteta prema tome, onda je mnogo poštenije da i ne glumi da je napisao nešto što je napisao netko drugi – smatra Holy, ponosna na svoje ideje i kreativnost, kojoj bi, kaže, bilo uvredljivo odijevati se u tude misli i riječi, a koja je uz spomenutu napisala još nekoliko knjiga, među njima i ‘Kraljevstvo Onkraja’, a u listopadu joj je objavljen fantasy roman za djecu i mlade.

Koliko stoji pisanje knjiga za drugoga ovisi o nizu pojedinosti, o vremenu koje je potrebno u njega uložiti, veličini i sadržaju knjige, ali i popularnosti i kvaliteti pisca te njegovoj sposobnosti da procijeni, ugovori i na kraju naplati materijalnu vrijednost svoga rada. – Ne postoji tržište na kojem se mogu pojaviti kao pisac tuđih knjiga. Sve što sam napravila bilo je preko poznanstava, netko me je nekomu preporučio. To je posao neprocjenjiv u materijalnom smislu, iako ne mogu reći da sam tako zarađila svoju godišnju novinarsku plaću, nije to bilo ni blizu. Da netko stavi svoje ime na ono što si ti napisao na neki je način licemjerno, ali s obzirom na to da živim od pisanja, prihvaćala sam ponude jer moja redovita zarada nije tolika da padam u nesvijest od sreće kada vidim svoj bankovni račun. Pisanje za drugoga je neprocjenjivo jer nečije ime ostaje u nacionalnoj knjižnici zauvijek, a on to ni po čemu nije zaslužio osim što postoji i što si je želio i mogao priuštiti knjigu za svojim potpisom – slikovita je novinarka s početka priče koja tvrdi da je većinu knjiga koje su objavile estradne i druge zvijezde i zvjezdice za njih pisao netko drugi.

Jedan od po mnogočemu kontroverznijih naslova na domaćoj književno-estradnoj sceni jest provokativna ‘Gola istina’, autobiografija s grupnim iskustvom, u kojoj starleta Nives Zeljković, popularnija pod umjetničkim imenom Nives Celzijus, otkriva naličje glamuroznog života medijskih zvijezda i zvjezdica. Bez namjere da donosimo vrijednosne sudove je li je on napisao, pomogao u pisanju ili samo uredio knjigu ovjenčanu naknadno joj oduzetim pa nakon sudskog spora vraćenim Kiklopom, kontaktirali smo za ovu prigodu i s urednikom knjige Vedranom Strukarom, estradnim novinarom i menadžerom. Dobrog poznavatelja prilika na sceni, upoznatog sa zbivanjima iz kulisa, pitali smo, uz ostalo, koliko je ‘ghostwriting’ prisutan kod nas, tko se njime služi, čije se usluge koriste i koliko je posao isplativ i etičan, no nakon dopisivanja u kojem je obećao odgovoriti u roku od 24 sata te jednog pisanog i jednog telefonskog podsjetnika nakon nekoliko dana, doznali smo samo da je kolega na Maldivima, a odgovor do dana današnjeg nije stigao. Odmaknemo li se na kraju od biografija i memoara zvijezda i starleta i sagledamo ‘ghostwriting’ nešto širokokutnjim objektivom, pojava pisanja za drugoga itekako je uzela maha, postala uobičajena praksa i modus operandi mnogih estradnjaka, političara ili poslovnjaka nesigurnih u vlastiti izričaj. Komunikacijski stručnjaci različitih profila njima nerijetko stilski ulješavaju i činjenično ‘peglaju’ odgovore na pitanja u korespondenciji s novinarima, povremeno i u autorizaciji razgovorno odrađenog intervjuja kada intervjuirani poželi reći nešto drugo ili na drugačiji način. Poznato je i općeprihvaćeno da komunikacijski stručnjaci nevještim govornicima pišu i govore za javne nastupe, koje oni nisu katkad u stanju niti naučiti napamet, kao i praksa da se u nečije ime na društvenim mrežama objavljuju ‘lajkabilni’ statusi. No iza tipkovnice skriveno autore statusa, govora i odgovora ne nazivamo piscima iz sjene, kao što se i za takve uvriježene tržišne prakse koristimo drugim terminima, ne nazivajući ih obično ‘ghostwritingom’.