Poduzetnici imaju pravo odabrati i gurati kandidata za premijera

Povjerenstvo za Agrokor otvorilo je temu odnosa politike i poduzetnika. Posve je krivo unaprijed osuditi svaki pokušaj poduzetnika da poguraju ili stvore nekog političara. Odnose visoke politike i krupnoga kapitala treba legalizirati, a ne tjerati u ilegalu.

Ne osuđujte unaprijed! Teza ove kolumne je sljedeća: Poduzetnici moraju imati pravo da pojedinačno ili skupno promišljaju kojeg će političara podržavati ili kojega će uzeti kao svoj projekt i pokušati mu pomoći da postane premijer, predsjednik ili nešto treće. I to ne smije unaprijed biti osuđeno kao nedopustivo.

Ustav Republike Hrvatske poznaje trodiobu vlasti: zakonodavnu (Sabor), izvršnu (vlada) i sudsku. Koliko mi je poznato, nijedne postoji odredba da su poduzetnici neki zaseban dio kojemu je zabranjeno imati kontakte s predstavnicima zakonodavne i izvršne vlasti (sudstvo bi moralo ipak biti druga priča). Kakva korist od puritanskoga pristupa prema kojemu se misli da se na neki način mogu potpuno zabraniti veze političara i biznismena? Kad je jasno da ti kontakti postoje svuda u svijetu.

Rješenje je u legalizaciji takvih odnosa, postavljanju institucionalnih okvira i jakoj naknadnoj kontroli. Uzmimo spomenuti, neuspješni pokušaj 40-ak biznismena da javno 2011. najave kako će oko šest milijardi kuna, što ih je oslobodio HNB, iskoristiti za smanjenje nezaposlenosti i rast BDP-a. Bila je to četvrta godina recesije. Na vlasti je slaba i kratkotrajna vlada Jadranke Kosor. Institucije nisu imale odgovor. Poduzetnici su kolektivno u panici. Kreću se samoorganizirati. Gdje je tu kriminal? I zbog kakvih je to prekonoćnih pritisaka najavljena presica bila otkazana, a inicijativa slijedećeg tjedna, presicom tadašnjega ministra gospodarstva Đure Popijača eutanazirana?

Legalizirati međuodnose Ivica Todorić ima mnogo grijeha, ali, usuđujem se reći, ovaj dio priče ne bi mu se smio stavljati na teret. Ni njemu ni ostalim potpisnicima neodržane konferencije za novinare.

Bio je to, nažalost, trenutak kad su poduzetnici jasno dobili na znanje da javni pokušaji utjecaja na politiku nisu dobrodošli. A zakon prema kojemu kriminal iz pretvorbe nikad ne zastarijeva drži velik dio poslovne zajednice u pokornosti. HGK i HUP jesu institucije koje u opisu posla imaju pritisak na zakonodavnu i izvršnu vlast, ali tu je teško postići konsenzus. Pa treba dopustiti i izvaninstitucionalne aktivnosti.

Osim prihvaćanja da poduzetnici, kao i svi ostali građani, imaju pravo poticati ovog ili onog političara, korak k suvisljenim odnosu vlasti i poslovne zajednice mogli bi biti sastanci, recimo dvaput na godinu, predstavnika vlade i parlamentarnih stranaka s, recimo, predstavnicima 20 najvećih poslovnih grupacija u Hrvatskoj. Popis se može naći u današnjem Lideru gdje objavljujemo rang-listu konsolidiranih rezultata najvećih grupacija.

Dva dana poduzetnici iznose svoje planove, vlada svoje. Razgovara se kako što više uskladiti vladine ciljeve s interesima biznisa. Gleda se gdje su prilike, gdje opasnosti. Za javnost je otvoren prvi i zadnji sastanak. Ostalo su radni skupovi. Najgore je ako nema otvorenog razgovora. Ili ih se gura u ilegalu i interesnu bilateralu.

Najveći hrvatski međunarodni debakli.

Ne znam što je tužnije – objašnjenje vladajućih ili kritika oporbe na epilog izbora novog sjedišta Europske agencije za lijekove (EMA). Hrvatska se povukla iz utrke u zadnji čas, tek kad su u Vladi u ponedjeljak ujutro pročitali novinski tekst o velikom međunarodnom trgovanju tom odlukom i napokon shvatili i priznali da nemamo nikakve šanse. Pa smo se krenuli ljutiti na Europoljane jer su nejednako vrednovali sve kriterije u postupku izbora. A EU bi bio neozbiljan da je ozbiljno razmatrao nedomišljenu ponudu kakvu su mu predstavili Kujundžić i Bandić. Oni su se valjda tek u avionu dogovorili koju će adresu predložiti za novo sjedište jedne tako ozbiljne institucije. No pokraj Amsterdama nisu prošle ni znatno ozbiljnije ponude od te sklepane na brzinu. Zato su Bernardićevi kritike utemeljene samo djelomično. I on živi u velikoj iluziji da je aktualna vlast skrivala gubitak EMA-e.

Kaj god! Da smo upregli svu pamet, lovu, stručnost i lobističke potencijale – ne bismo imali šanse. No ozbiljnija kandidatura bar bi odškrinula vrata za buduće domaćinstvo neke druge, manje unosne, ali hrvatskoj veličini i utjecaju primjerene europske institucije. Ovako smo se udaljili i od dobivanja sjedišta ‘europske agencije za pikulanje i nožičkanje’. No Hrvatskoj to nije prvi međunarodni debakl. Eto jedne osobne kronološke liste velikih međunarodnih blamaža:

• Sanaderovo lobiranje s mađarskim kolegom Gyurcsányjem za zajedničku organizaciju Europskog nogometnog prvenstva, koje je dobilo nula glasova u Uefi.

• Ministar vanjskih poslova Jandroković 2008. nije imao pojma koja su sljedeća dva poglavlja koja Hrvatska mora otvoriti u pregovorima za ulazak u EU.

• Predstavljanje na elitnom svjetskom sajmu EXPO u Šangaju 2010. s darovanim prefarbanim kineskim paviljonom.

• Milanovićev ‘lex Perković’, zbog kojeg Angela Merkel nije došla na proslavu prijema Hrvatske u EU.

• Kandidatura Vesne Pusić za glavnu tajnicu UN-a 2016. i podmetanje klipova pod kandidaturu od strane HDZ-a, koji je u međuvremenu došao na vlast.

• Ministar vanjskih poslova Miro Kovač hvalio je 2016. u Jeruzalemu odnose Hrvatske i Izraela u doba dok Izrael još nije ni postojao.

• Plenkovićev nepotrebne šetnje po Ukrajini 2017. za račun EU, koje su dodatno nabrusile rusku politiku prema Hrvatskoj.

• I, ‘last but not least’, zagrebačka kandidatura za sjedište Europske agencije za lijekove.