Home / Biznis i politika / Posljedice šire od Njemačke

Posljedice šire od Njemačke

Merkel je izgubila političku moć mijenjanja Europe, usuglašenu s Macronom. Bila bi to Europa koja bi u biti značila federalnu staru jezgru EU i države novije i nove Europe oko nje, s Rusijom kao partnerom za raspodjelu utjecaja na europskom kontinentu i umanjenom ulogom SAD-a.

A je na pomolu neka velika vijest vezana uz Angelu Merkel i njemačku politiku dalo se naslutiti još potkraj prošlog tjedna kada je CDU-u bliski Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) objavio veliku analizu njezinih političkih grijeha i promašaja. Razloge je objasnio početkom ovog tjedna mladi šef njemačkih demokratskih liberala (FDP) Christian Lindner, objavivši da su propali pregovori o formiranju tzv. Jamajka vlade, koaličijske vlade svjetonazorski nespojivih partnera: Merkelnih kršćanskih demokrata (CDU) i njihove sestrinske kršćanske socijalne unije u Bavarskoj (CSU) s njihovim nekad tradicionalnim partnerima liberalima i njima tradicionalno dalekim zelenima.

‘Bolje je ne vladati nego vladati pogrešno. Zbogom!’, poručio je lider liberala u usponu Lindner, ostavivši Njemačku u neizvjesnosti, a njemačku političku elitu pred nagadaanjima: manjinska vlada Angele Merkel ili novi izbori? To je za Njemačku šok. I ne zna se što donosi sutra.

No posljedice su mnogo dalekosežnije od pitanja: na koji način, kada i s kime će se formirati nova njemačka vlada. Istina zapravo glasi: EU je s tim kolapsom pregovora izgubio svog istinskog političkog šefa. To je bez sumnje bila njemačka kancelarka Merkel. Pirovom pobjedom na prošlim parlamentarnim izborima, koja jest naoko bila relativna, ali takva i s takvom konstelacijom političkih snaga da onemogućava formiranje svjetonazorski kompatibilne stabilne vlade, Merkel je izgubila političku moć mijenjanja Europe, na način koji je već bio usuglašen s francuskim predsjednikom Emmanuelom Macronom. Bila bi to Europa koja bi u biti značila federalnu staru jezgru EU i države novije i nove Europe oko nje, s Rusijom kao partnerom za raspodjelu utjecaja na europskom kontinentu i umanjenom ulogom SAD-a.

S propasti pregovora o formiranju njemačke koaličijske vlade sve su te koncepcije i vizije novog EU postale prošlo svršeno vrijeme. Nema ih tko nametnuti i provesti jer EU nema stvarnog političkog vodu, što je nužno za svaku supstancijalnu promjenu. Merkel je na svome političkom zalasku – pitanje je samo kako će ga izvesti. Tako da časno odstupi. Ili tek nakon što još jednom izgubi. Emmanuel Macron sam, bez potpore njemačke kancelarke, nema nikakvu političku težinu u EU, a nakon početnog zanosa, stvorenog savršenim PR-om, ima sve manje potpore i u Francuskoj. Theresa May je u Brexitu, sama si je izazvala jednu Pirovu pobjedu u prijevremenim izborima u Velikoj Britaniji, očekujući da će nakon njih biti jača. Britanija nikada nije bila pobornica priče o snažnom federalnom EU, ali s obzirom na to da je u Brexitu ne može povesti ni alternativu, viziju EU kao zajednice država. Velika trojka EU – Njemačka, Francuska, Velika Britanija, više nije ni velika ni trojka. Italija je politički nedefinirana s nestabilnim vlada, Španjolska je pred ozbiljnim izazovom raspada.

Ispada da će EU u sljedećih godinu dana zblijda voditi: veseli i opušteni predsjednik EK Jean-Claude Juncker, emotivna visoka predstavnica za vanjske poslove i sigurnosnu politiku Federica Mogherini i najkompetentniji među njima, predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk, bivši poljski premijer koji bi i mogao iznjedriti neki održivi kompromis za novi EU, ali nema političkog temelja. I njegova Poljska ga se odrekla otkad je postao dio administracije EU i počeo nužno zastupati interese središnjice. Tusk osobno imao bi potencijal premosnice između stare i nove Europe. Ali bez jasno političkog vodstva, to se ne računa. Tako je nakon visokog leta, nakon ambicije da postane istinska šefica buduće Europe, za čiju će se naklonost boriti i SAD i Rusija i Turska i Kina, Angela Merkel tiho i nisko prizemljena. Njemačka je izgubila teško i dugotrajno stjecanu političku težinu. Barem do trenutka dok ne nađe novog vodu. A EU se potpuno politički razjedinjen i nedefiniran našao između Trumpova SAD-a, čiji je utjecaj Merkel željela istisnuti, Putinove Rusije, koja je s dubokim simpatijama gledala Merkelina vanjskopolitička glavničanja koja su joj otvarala nove ulaze u Europu, i Erdoganove Turske, čije osvajačke ambicije ne završavaju na Balkanu. U novoj podjeli geopolitičkih karata, EU je s propadanjem pregovora o novoj njemačkoj vladi sveden na objekt i ponovno na političkog patuljka. Najveći je problem tog ponovnog patuljka što će svoju novu poziciju osvijestiti možda tek za godinu dana. Najranije.