Hollywood je samovoljno izabrao postati talac u službi luksuznih brendova. Umjesto nekoliko krupnih kadrova artikla, reklame i film postali su homogena, neodvojiva cjelina.
Kada se prije četiri godine pojavio hollywoodski spektakl ‘Veliki Gatsby’, činilo se da je reklamiranje luksuznih proizvoda u hollywoodskim spektaklima dosegnulo svoj zenit. Ta kinematografska ekstravaganca bila je toliko nakrcona luksuznim proizvodima da se prijašnji šampion u kategoriji skrivjenog oglašavanja Bondov nastavak ‘Skyfall’ doimao poput niskobudžetne televizijske drame. No to je tek dio priče.
‘Veliki Gatsby’ označio je pojavu nove vrste plasiranja proizvoda. Pojavio se marketing koji se ne oslanja samo na očigledne snimke markiranih proizvoda, već proizvodi postaju sastavni dio vizualnog identiteta filma. Hollywood je samovoljno izabrao postati talac u službi luksuznih brendova. Umjesto nekoliko krupnih kadrova artikla, reklame u filmu postale su homogena neodvojiva cjelina.
Za raspored proizvoda na setu ‘Velikoga Gatsbyja’ bila je zadužena dizajnerica Catherine Martin, koja je više odredila vizualni identitet filma nego redatelj Baz Luhrman. U filmu je predstavljeno više od 40 Pradinih večernjih haljina inspiriranih modelima iz dvadesetih godina prošlog stoljeća, ukrašenih kristalima i krznom, a Tiffany & Co dizajnirao je narukvice i ogrlice, isto tako inspiriran nakitom toga doba. Leonardo DiCaprio, u ulozi Gatsbyja, u filmu nosi odijela Brooks Brothers, a ta tvrtka kreirala je i više od 1700 modnih dodataka za ostale glumce i statiste. Naravno, da bi dizajn izgledao što autentičnije, poslužili su se svojim arhivima. U filmu možemo vidjeti i elegantne ženske čarape nastale u dizajnerskim laboratorijima švicarskog brenda Fogal te tisuće boca šampanjca Moët & Chandon. Osim što je film utjecao na način na koji brendovi sudjeluju u stvaranju filmske umjetnosti, tako je bio i svojevrsna prekretnica u poslovnom modelu kompanija. Naime, korporacije su odlučile komercijalizirati seriju proizvoda prvotno osmišljenu samo za film. Primjerice, tvrtka Tiffany poslala je nakit iz filma na turneju po svjetskim metropolama, narukvica iz kolekcije prodana je za 200 tisuća dolara, a tijare se procjenjuje na 350 tisuća dolara. Ukupna vrijednost kolekcije procijenjena je na 2,8 milijuna dolara.
Osim slučaja ‘Velikoga Gatsbyja’, kao ogledni primjer korlacije između luksuznih predmeta i šobiznisa treba ispričati priču o ’50 nijansi sive’, gdje glavnu ulogu igra njemački proizvođač automobila Audi. Nakon pojavljivanja knjige ’50 nijansi sive’, Audiju je prodaja u Sjedinjenim Američkim Državama rasla 19 mjeseci zaredom, a u lipnju 2011. doživjela je i najveći rast od čak 28 posto. I na globalnoj sceni priča ide sličnim tijekom. Priča o ’50 nijansi sive’ pokazuje kako proces oglašavanja može krenuti i u suprotnom smjeru. Posebno je zanimljivo da primarni razlog uvrštavanja Audija nije bio financijske prirode. Iz marketinškog odjela njemačkoga diva tvrde da ni centa nisu platili autorici E. L. James ni izdavačkoj kući. Bili su iznenađeni kada su vidjeli kakvu su besplatnu promociju dobili. Trideset milijuna prodanih primjeraka samo na engleskom jeziku i još milijuni slika automobila koje su obožavateljice objavljivale na socijalnim mrežama čine se kao vlažni san za svakog marketinškog stručnjaka. Autorica trilogije E. L. James ne posjeduje Audi niti, kako tvrdi, gaji neke posebne simpatije prema toj marki, već vozi Mini Morris. Razlog pojavljivanja Audija u ’50 nijansi sive’ leži u tome što je autorica vjerovala da je protagonisti najlakše profilirati njihovim voznim parkom. Uvriježeno je mišljenje da je Mercedes vozilo ostalih aristokrata, Rolls Royce i Bentley rezervirani su za onih jedan posto koji vladaju društvom, a BMW je na neslavnom glasu kao nešto slično sretno sredstvo ljubavi hollywoodskih lovaca na talente. Audiju ne ostaje mnogo konkurenata kao omiljenom automobilu za uspješne ljude koji vole tehnologiju, mladi su od 40 godina, a stil i praktičnost jednako su im važni, vjerovala je James.
