Zašto nema domaćih primjera

Slučaj Agrokor ubrzao je izdavanje knjige dr. Vinka Belaka. No poslovni forenzičari neće moći sustavnije istraživati domaće slučajeve lažiranja financijskih izvještaja sve dok sudski dokumenti ne budu dostupni.

Pišući knjigu, Belak je zaključio kako i svjetske i domaće kompanije svoje bilance lažiraju na posve isti način. Tri su osnovna modela i načina lažiranja bilanci. Prvi je lažno povećanje prihoda, pa lažno smanjenje troškova te skrivanje obveza. Izdavanje dvostrukih faktura i izdavanje lažnih faktura s nepostojećim tvrtkama jedan je od načina lažiranja prihoda za nepostojeće kupce. A troškovi se skrivaju na razne načine, najčešće na imovinskim stavkama i to na zalihami ili se kapitaliziraju tako što postaju nematerijalna imovina da ne bi povećali troškove u tekućoj godini – ističe Belak. Napominje kako te modele ne rabe male tvrtke, ovo ne rade mali poduzetnici u takvoj mjeri, nego velike kompanije kao što je Agrokor. Njima je zanimljivo imati veći rezultat. Mali žele manji rezultat da ne plaćaju velik porez na dobit. Velike prijedvare odnose se na pumpanje rezultata, da budu što bolji da bi se privuklo što više kapitala, što veći broj investitora i da bi si isplatili što veće menadžerske bonuse, prodali dionice što skuplje – napominje Belak. No, po njegovu mišljenju ima još jedan razlog, odnosno temelj lažiranja bilanci. Ljudski motiv je megalomanija i rast pod svaku cijenu.

Širenje kompanije preuzimanjem drugih kompanija, preuzimanje i onih koje nemaju veze s osnovnom djelatnošću. Čelni ljudi jednostavno se nisu znali zaustaviti jednom kada su krenuli. Primjerice, postoji nekoliko svjetskih primjera, poglavito američkih, gdje su postojale goleme kompanije s 30 tvrtki u vlasništvu, vlasnici tih megakompanija mogli su biti bogati do kraja života i s time što su imali i bez da lažiraju bilance. No oni su morali kupovati i kupovati. Lažirali su bilance, varali ulagače. To je čak i možda opsesivno-kompulzivni poremećaj. Takav je bio i Vivendi iz Francuske. Dovelo ga je do nelikvidnosti – kaže Belak. Ističe kako je Agrokor klasičan slučaj lažiranja financijskih izvještaja i sličan je talijanskom Parmalatu. – Ima i drugih usporedivih slučajeva i to u segmentu trgovanja vrijednosnim papirima. No, Parmalat i Agrokor imali su i slične prihode, sličnu imovinu, slično se pretvarao dug u kapital, slično su priznavali nepostojeće prihode, nisu popisivali imovinu – dodaje Belak. Parmalat je, inače, talijanska prehrambena kompanija, a prijevara je počela 1990. godine kada je južnoamerička podružnica počela generirati gubitke, a CEO Calisto Tanzi odlučio je prikriti te rezultate. Prijevara je otkrivena 2003. godine kada Parmalat nije uspio izdati 150 milijuna eura obveznica iako je u knjigama imao četiri milijarde dolara gotovine.

Naravno, postavlja se vrlo zanimljivo pitanje – što je s revizorima? Koja je bila njihova uloga u svim ovim primjerima? Jer, kao i u slučaju Agrokora, netko je nešto morao znati i vidjeti u bilancama. – Revizori su imali svakakvih uloga. Jedna skupina revizora bila je zavedena, obmanuta i prevarena. Drugi su zbog straha od gubitka posla potpisivali sve što im se reklo da potpisuju, a treći su sudjelovali u prijevarama. Suđenja revizorskim kućama najčešće su završavala nagodbama i velikim odštetama – naglašava…

U knjizi je navedeno više od 60 slučajeva lažiranja financijskih izvještaja i prijevara u svijetu. Najveći i najpoznatiji primjer svakako je američki Enron, ni po čemu sličan hrvatskom primjeru. Drugi je World Com, slijedi nekoć najpoznatiji svjetski investitor Bernard Madoff sa svojom Ponzije-vom shemom koji je na kraju i završio u zatvoru. Kada smo kod tih shema, jedna je aktualna u 118 zemalja svijeta, a to je Sergej Pantelević Mavrodi koji je na slobodi i dalje je operativan. Tu su primjeri Olympusa i Toshibe – navodi doktor Belak. U knjizi se nije bavio domaćim primjerima jer, kaže, nema javno objavljene sudsko dokumentacije. Naime, objašnjen je samo primjer Agrokora, barem onoliko koliko se moglo izvući iz do sada javno objavljenih podataka.

Belak. Kaže da su neki revizori bili i uhićeni, a neki i propali kao Arthur Andersen zbog Enrona. – Neki su revizori bili prevrani na bizarne načine. Primjerice, knjiga počinje sjajnim slučajem koji se zove Crazy Eddie. Revizore su varali na tako dječje načine, vodili su ih po zabavama i tulumima kako ne bi završili svoj posao, jednima su podvaljivali prazne kutije prilikom brojanja zaliha u skladištima i slično. Sammy Antar, brat ‘Crazy’ Eddija Antara, rekao je: ‘Ako kradete s osmijehom, možete više ukrasti’ – navodi Belak.

Već je jednu knjigu o računovodstvenoj forenziči napisao 2011. godine. Nakon toga je na doktorski studij EFZG-a uvršten predmet Poslovna forenzička i počeo je pisati ovu knjigu. – Ne zbog Agrokora, nego zbog predmeta. No, Agrokor je ubrzao cijelu stvar. Knjiga ima 700 stranica, a kada ju počnete čitati, nećete moći stati. Nedavno je objavljena i može se kupiti u RRIF-u – kaže Belak. Što se tiče budućih planova i novih knjiga, Belak se još neće baviti domaćim primjerima. Ističe da nije vrijeme za to jer moramo odrasti kao društvo, a sudovi moraju početi objavljivati sve službene sudsko informacije o tome.

Moramo razviti mehanizme protiv prijevara. Italija koja je jača od nas u birokraciji ima problema s velikim sudskim procesima, a zamislite onda nas. Teško se u Hrvatskoj dolazi do sudskih spisa i dokumenata. Postoje kod nas primjeri lažiranja, ali to nije javno dostupno. S druge strane, u SAD-u je sve dostupno, sve. Primjerice, Global Crossing, glavna optužnica ima 527 stranica s 1380 točaka. To je samo jedan spis, a još su stotine i stotine stranica tog slučaja. U knjizi su objašnjene i prijevare koje će se pojaviti tek u budućnosti, a tiču se kriptovalute – zaključuje Belak. Napominje kako je za svaku optužnicu ključna računovodstvena forenzička. Prisjeća se brojnih primjera u svijetu kada je forenzička bila loše odrađena zbog čega slučaj nije prošao na sudu.