Reformi koje još nisu pokrenute u ovom mandatu neće ni biti

Euro je aktualniji nego ikad u Hrvatskoj, u koji se tabor vi svrstavate? Za ili protiv uvođenja eura? – To je lažna podjela jer ne postoji mogućnost ostanka izvan eurozone. Naime, Hrvatska je samim pristupanjem Europskoj uniji prihvatila uvođenje eura. Toliko je dobrih razloga za to da, ako se već moram svrstati, svakako pripadam taboru koji je za uvođenje zajedničke valute. Dapače, što brže, zato što je Hrvatska već sada toliko eurizirana zemlja da nemamo previše koristi od odgađanja. Imam dojam da oni koji sada zagovaraju ostanak izvan eurozone to čine samo kako bi se razlikovali od većine.

Neki bi rekli da je cjelokupna monetarna politika dosad vodila prema tome pa smo sad pred svršenim činom. – I nakon 1993., odnosno nakon provedbe antiinflacijskog programa, ostali smo obuzeti strahom od inflacije. I dalje se štitimo od gubitka vrijednosti imovine pretvaranjem kuna u euro, kod kupoprodaje trajnih potrošnih dobara vrijednost izričito izražavamo u euru. Stoga se u tom, gotovo 25-godišnjem, razdoblju nije stvorila prilika da se odlijepimo od marke, odnosno eura, i počnemo se koristiti prednostima vlastite valute. Pravno gledano, dužni smo uvesti euro, no začkoljica je u nedefiniranosti roka, čime se neke članice uvelike koriste za izbjegavanje njegova uvođenja. Što bismo sada dobili neuvođenjem eura?

To je jedno od sljedećih pitanja za vas. Zašto i neke razvijene i one manje razvijene, velike, male i srednje države, inzistiraju na vlastitoj valuti? – U Velikoj Britaniji je stvar nacionalnog ponosa imati vlastitu valutu. To je neekonomski razlog za držanja vlastite valute kakav si ta zemlja može priuštiti jer ima dovoljno veliko tržište i jer je financijsko središte. No, za malu Hrvatsku takvi argumenti ne stoje. Također, vlastita valuta ima smisla u zemlji u kojoj se tečaj može upotrijebiti kao instrument ekonomske politike. No, Hrvatska nema gotovo nikakav manevarski prostor za djelovanje tečajne politike zbog visoke ovisnosti izvoza o uvozu i zaduženosti svih domaćih sektora u euru.

Planira li Ekonomski institut izraditi neku sveobuhvatnu studiju o prednostima i manama uvođenja eura? Zasad se manje može čuti o manama. – Da smo prije deset godina o tome razgovarali, bilo bi drugačije, ali sada je prekasno za takva istraživanja. Pretpostavljamo da Ekonomski institut sada više neće provoditi opsežnija istraživanja o troškovima i koristima od uvođenja eura, tim više što su unutar Hrvatske narodne banke napravljena brojna istraživanja na tu temu. Osim toga, HNB i Vlada pripremili su korektnu strategiju pristupanja pa bih rekla da je potreba za tom vrstom istraživanja uglavnom zadovoljena.

Dobro, ali HNB nastupa kao zainteresirana strana. – Mislite da je upitna objektivnost? – Naravno, HNB je jedan od glavnih pobornika uvođenja eura. – Treba se pitati zašto bi HNB bio neobjektivan. Mislim da bi prema nekoj logici stvari trebao biti zainteresiran za financijsku i ekonomsku stabilnost te na indirektni način za gospodarski rast. Sa stajališta ostvarivanja tih ciljeva, nema razloga ne uvoditi euro.

Dobro, završimo s ovom temom, koje bi bile mane uvođenja eura? Vjerojatno postoje? – Vrlo se često navodi jednokratan utjecaj na razinu cijena. No, on se može ublažiti, čak i u potpunosti izbjeći. Opravdani strah od iskorištavanja trenutka uvođenja eura za podizanje cijena treba uzeti u obzir i mjerama različitih politika djelovati da cijene ne porastu. Često čujemo priče iz nekih starih članica EU o tome da su se cijene uvođenjem eura gotovo udvostručile. Istraživanja, međutim, pokazuju da se to nije dogodilo, odnosno da je bila riječ o dojmu, a ne o stvarnom rastu cijena. Hrvatska, koja kasno uvodi euro, može iz tuđih iskustava izvući pouke i poduzeti mjere za sprječavanje nepovoljnog scenarija. Manom možemo smatrati i to što Hrvatska neće moći utjecati na tečaj, čime gubi suverenitet u pogledu vođenja tečajne politike. No, i sada kada ga formalno ima, ograničeni smo u njegovu korištenju, pa ni taj gubitak ne dovodi do posebne štete.

Mislite li da je Agrokor definitivno spašen ili tek slijedi eventualno neugodan rasplet? – Agrokor je sada gotovo isključivo tema za prepucavanje između političkih opcija, a tako ne bi trebalo biti. Objektivno, kompanija je imala niz problema, ponajprije u pogledu upravljanja cijelom grupom. Oni su bili tako nagomilani i dalekosežni da bi bilo preoptimistično smatrati kako će ih riješiti jedan zakon i jedan Vladin povjerenik ograničenog mandata. Proces restrukturiranja potrajat će i rasplitati se godinama.

Je li onda intervencija države bila dobro rješenje ili je postojao drugi način, primjerice da se to prepusti tržištu? – Iz onih informacija koje su mi na raspolaganju rekla bih da su problemi u Agrokoru bili toliko duboki da je za tržišna rješenja postalo prekasno. Vlada je stoga procijenila kako treba ublažiti šok na cijelo gospodarstvo i da je takva vrsta intervencije nužna, s čime bih se mogla složiti, iako načelno prednost dajem tržišnim rješenjima. Iz slučaja Agrokora treba sada izvući pouke, a od Vlade očekujem da upregne svoje stručne službe i agencije te da horizontalnim mjerama potpomogne restrukturiranju svih poduzetnika i poljoprivrednika koji su u svom poslovanju bili izrazito usmjereni na Agrokor. Znamo da je velik dio gospodarskoga sustava povezan s Agrokorom, što znači da je sada poslovanje mnogih tvrtki dovedeno u pitanje. Njima bi se Vlada trebala pozabaviti i pomoći im u osposobljavanju za normalno tržišno funkcioniranje. Oni dosad nisu djelovali u potpunosti tržišno jer su se oslanjali na jednoga kupca.

Treba li imati velike gospodarske sustave, odnosno treba li država odrediti i zatim pomagati pojedinim „šampionima”? To nije neobično za razvijene tržišne ekonomije iako je ovo u nas praktički bio južnokorejski tip sprege. – Veliki gospodarski sustavi nastaju sami po sebi u određenim industrijama u kojima pojedine kompanije mogu zauzeti velik dio globalnog tržišta isključivo zahvaljujući svojoj konkurentnosti i kvaliteti. Takve sustave ne treba sprječavati u rastu – dapače, oni vežu na sebe mnoge male i srednje tvrtke u lancu vrijednosti. Problem s Agrokorom bio je taj što je ušao u sve segmente gospodarstva – od poljoprivrede, preko energetike, do turizma i građevinarstva. Zato je taj sustav zahtijevao posebnu pozornost i nadzor državnih institucija, zbog potencijalnog nepovoljnog učinka krize na cjelokupno gospodarstvo i financijski sustav.

Ali treba li Vlada definirati „šampione”, što je i napravljeno u slučaju Agrokora odabran? – Možda su u početku, u fazi privatizacije, neke tvrtke pa i Agrokor imale povlaštenu poziciju, no dalje su stvari jednostavno išle po inerciji. Prijašnje vlade mogu kriviti zbog toga što se nisu koristile svim svojim kontrolnim mehanizmima. Očito se na Agrokor žmirilo, jer je bilo dobro imati barem nekoga tko obilno investira, zapošljava i dobro mu ide, barem naoko. Bilo je načina da se, ako ništa drugo, prati poslovanje Agrokora, a ti načini nisu iskorišteni. Poznato mi je da je Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja pratila rast tržišnog udjela maloprodaje, ali je očito Agrokor znao izmaknuti i njezinu nadzoru.

Institucije nisu dobro radile svoj posao? – Mislim da su se zanosile time što na površini nije bilo problema, ali gledajući sada unatrag, mislim da su se nadzorne institucije trebale redovito informirati o situaciji u toj tvrtki i na vrijeme reagirati. Uzmimo, primjerice, probleme s kašnjenjem u plaćanju. Sjećam se da je u trenutku izbijanja krize 2008. godine velika tema bila nelikvidnost. Tada smo bili mišljenja kako država najprije treba uvesti red u vlastita plaćanja pa će onda i gospodarski subjekti početi plaćati na vrijeme. No, očito je osim države trebalo kontrolirati i tako velik sustav kakav je Agrokor, koji je dovodio do problema u plaćanju, gotovo jednako kao i država.

Vjerujete li i vi da je situacija u državi toliko loša kako vjeruju mnogi građani, a očito i Predsjednica? – Pesimizam je svojstven našem mentalitu, no moje je mišljenje da pesimisti u ovom trenutku nisu daleko od istine. Naoko imamo prilično povoljnu situaciju, makroekonomski pokazatelji su dobri i čini se da stvari idu u pravome smjeru, no nijedna od strukturnih slabosti nije otklonjena. Sve što je pozitivno proizlazi iz konjunkture koja je pokrenuta negdje drugdje te iz činjenice da našem turizmu ide u prilog to što nama konkurentska tržišta imaju određenih problema. Spomenut ću nedavnu situaciju, odustajanje od kandidature za Europsku agenciju za lijekove. Ona u jednom događaju sažima sve što kod nas duboko ne valja, i u društvu, i u ekonomiji. Hrvatska i Zagreb nedovoljno su atraktivni čak i za domaće stanovništvo, koje masovno odlazi iz zemlje, pa je logično da zaposlenici te Agencije nisu željeli raditi u Zagrebu. Cijela ta afera pokazuje kamo vodi negativna selekcija u javnom sektoru i potpunu odsutnost samokritičnosti onih koji u njemu rade i koji su pripremali prijavu. To međunarodno natjecanje razotkrilo je neobrazovanost i nepoznavanje procedura i načina predstavljanja, razotkrilo je nisku kvalitetu života, ksenofobičnost stanovništva i slabu ponudu proizvoda, usluga i doživljaja. Na isto, ali na drugi način upućuje i ovogodišnji pad Hrvatske na ljestvici lakoće poslovanja Svjetske banke.

Kako to popraviti? – Smatram da nije dovoljno popravljati ekonomiju jer nismo uređeni ni kao društvo. Prije svega trebali bismo postati svjesni onoga kako nas drugi vide, shvatiti da moramo ulagati više truda u obrazovanje, više raditi i biti produktivniji kako bismo se bolje nosili s međunarodnom konkurencijom. Stvorili smo lažnu sliku o sebi pa se postavlja pitanje što rade institucije koje bi trebale definirati kriterije i standarde – od obrazovnih, do pravosudnih. U te smo institucije s razlogom izgubili povjerenje, a posljedica toga je rast populizma i jačanje političkih aktera koji ne nude rješenje, već dodatno pojačavaju problem. Spomenula bih kako smo nedavno postali svjesni nepovoljnih demografskih trendova, ali još nam nije jasno da određenim javnim politikama možemo utjecati barem na njihovo ublažavanje. Političari apeliraju na zadržavanje mladih ljudi u zemlji, ali njih se teško može zadržati, oni teže nekim svojim ciljevima i na to imaju pravo. Treba im ponuditi radu i perspektivu, a ujedno privući osobe iz drugih zemalja.

Kojim mjerama? – Sva demografska pitanja zahtijevaju koordinaciju praktički svih dijelova države. U to, jasno, mora biti uključeno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, ali i ministarstva gospodarstva, rada, financija, regionalnog razvoja, poljoprivrede itd. Nema ni jednog segmenta vlasti, uključujući i lokalne vlasti, koji ne bi trebao biti uključen u to. Država tvrdi da poduzima mjere, no radi se mahom o mjerama za koje nije ni unaprijed, ni za njihova trajanja procijenjen učinak na zasnovanje obitelji i odluke o roditeljstvu. Primjer takve mjere je mjera zapošljavanja bez zasnovanja radnog odnosa. Gotovo bi svaku Vladinu mjeru trebalo sagledati s aspekta utjecaja na demografska kretanja. No, demografska kretanja traže javne politike koje djeluju na dugi rok, a političari, na žalost, imaju na umu samo kratki rok pa provode mjere koje im povećavaju popularnost i stvaraju dojam rada, iako su njihovi učinci upitni.

Koliko je održivo ovo stanje? Čini se da je ovaj rast ipak na čvršćim temeljima poput proizvodnje i izvoza? – Ova je kriza u određenoj mjeri pročistila gospodarstvo. Ostali su oni koji mogu opstati ne samo na domaćem, nego i na međunarodnom tržištu. Posljedica je rast izvoza i pojavljivanje tvrtki koje uopće više nisu orijentirane na domaće tržište. Ipak, i dalje smo pretjerano oslonjeni na turizam, granu koja je izrazito osjetljiva na klimu, političke okolnosti i niz drugih faktora na koje nemamo nužno utjecaj. Pritom ne mislim da turizam treba oslabiti, naprotiv, već mislim da treba jačati druge dijelove gospodarstva. To ne ide lako uz još uvijek skup, trom i nereformiran javni sektor. Trenutačnim gospodarskim rastom ne treba se zanositi. Osim toga, očekivana stopa rasta u Hrvatskoj u ovoj i idućoj godini, kojom se tako dičimo, zapravo je najniža među novim članicama Europske unije. Trenutačno su gospodarske okolnosti u našem okružju povoljne, ali jasno je da će nakon ove uzlazne doći silazna faza gospodarskog ciklusa, a pitanje je koliko dobro ovaj trenutak iskorištavamo da bismo povećali otpornost gospodarstva na novu krizu.

Kako onda ocjenjujete rad trenutačne Vlade? – Možda ovoj Vladi treba dati određeni popust zbog Agrokora koji je odvukao pozornost od drugih stvari. Ta situacija, ekonomski gledano, nije loše izvedena, a požaljujući je i što se proračun drži pod kontrolom, odnosno što se ne povećavaju rashodi i što je smanjeno porezno opterećenje dohodaka. Ministrica Dalić najavljuje mjere za rasterećenje gospodarstva… Nije se zasad maknula mnogo dalje od najave, doduše. – Istina, u najavi je, ali stvarni efekti još se ne vide. Osim toga, većina strukturnih reformi još nije ni dotaknuta. Tako se Ministarstvo uprave bavi nepotrebnim zakonom jer je očito preteško baviti se nužnim reformama – teritorijalnim preuređenjem i reformom lokalne samouprave. Nije se zahvatilo ni u segment javnih trgovačkih društava gdje se nastavljaju politička imenovanja i zapošljavanja, Ministarstvo zdravstva očito nije u stanju uhvatiti se ukoštan s problemima u tom resoru itd. Četiri godine su kratko vrijeme, a smatra se da su za dobru pripremu strukturne reforme potrebne dvije godine. Drugim riječima, ako dosad nije pokrenuta neka reforma, u ovom je mandatu vjerojatno neće ni biti.