Kao predigru realno je očekivati niz ozbiljnih političko-korupcijskih procesa pod euro-američkom dirigentskom palicom u svim državama regije. U Hrvatskoj kao da se početak nazire. Ne bi iznenadilo da ‘veliki vođe’ budu pometeni u tom valu, možda počevši s BiH.
Hrvatska je ipak izdvojena iz tog problematičnog prostora i ima dvojaki izbor: pozicionirati se kao strateški partner ili kao otirač u zapadnom predoblu. Za prvo treba mijenjati političko ponašanje. Za drugo ne treba činiti ništa.
Duljaju političku i ekonomsku stagnaciju već institucionalno jačanje postojećih država. Dok je u Haagu na najgroteskniji i najtragičniji način završavala jedna epoha međunarodnoga kriznog menadžmenta, u Washingtonu su oškrbinuta vrata novoj. Nakon četvrtstoljetnoga kriznog, sudbenog i pomirbenog menadžmenta u regiji, temeljenog na stereotipima o stoljetnim mržnjama, razornim nacionalistima i netrpeljivosti uvjetovanoj krvnim zrncima, grotesknom je presudom, zasnovanom na necivilizacijskim pravnim standardima Hrvatska oglašena praktički glavnim ratnim krivcem.
Tu sudsku grotesku zauvijek će kao završna slika tog suda obilježiti tragični prizor generala Slobodana Praljka kako ispija bočicu s otrovom nakon čitanja presude, pred sucima koji mu ni nakon 13 godina nisu imali potrebu racionalno objasniti zašto je on to zapravo kriv, zbog čega su ga osudili kao ratnog zločinca, tražeći da on to prihvati, da im povjeruje kako je djelovao vođen stoljetnim mržnjama prema različitim ‘krvnim zrncima’. On, koji je u svojoj najbližoj blizini, vlastitim izborom, imao više različitih ‘krvnih zrnaca’ od bilo kojeg suca ili tužitelja na tom sudu.
