Darko Šket

Hrvatska ekonomsko, ali i ukupna politička i društvena stvarnost godine na odlasku obilježena je ‘nasukavanjem’ Agrokorova sustava, sa svim mogućim kontroverzama u vezi s tim događajem, kao i reperkusijama pojedinih scenarija raspleta koje očekujemo u idućoj godini. Nemoguće je, ili iznimno zahtjevno, apstrahirati taj događaj čak i onima koji nisu u neposrednoj poslovnoj, radnoj ili nekoj drugoj međuvisnosti s tim sustavom, jer je prema već poznatoj navici, između ostalog, njime okupiran sav relevantni medijski i javni prostor. Simbolično, taj hrvatski i regionalni ekonomski Titanic zasad se održava na površini nemirnog mora i njegov opstanak i dalja plovidba u cjelini ili manjim samostalnim dijelovima ima perspektivu koja presudno ovisi o volji ‘putnika’ (vjerovnika) koji ga, a neki time i sami sebe, mogu spasiti jedino rasterećenjem, odnosno smanjenjem svojih želja i očekivanja.

No o tom slučaju je već ispisano i izrečeno bezbroj misli, ocjena i stajališta, a bit će sigurno još više do konačnog epiloga kakav god bio. U nizu dosad spomenutih razloga za ovaj slučaj, od kompanijskih pogrešaka u poslovnim procjenama, ‘kreativnih’ prikazivanja rezultata, već poznatih domaćih ekonomsko-političkih želja za utjecajem i preuzimanjem, pa sve do međunarodnih geostrateških pretenzija za ovladavanje Agrokorovim potencijalima, ne bi trebalo zaboraviti na sindrom, već viđen u nekim drugim manjim slučajevima, prerastanja tvrtke u odnosu na vlasnike, odnosno menadžment, koji nisu usvojili ili primjenjivali standarde korporativnog upravljanja tvrtkom. Ta činjenica čini se marginalna u odnosu na sve druge teze, međutim, komparacije prema nizu parametara uspješnosti tvrtki koje implementiraju i razvijaju korporativnu kulturu i onih koji to ne rade evidentne su čak u rijetkoj praksi u Hrvatskoj, a u europskoj pogotovo. Dakle, možda se treba nadati da će taj slučaj bar malo doprijeti do onih koji bi rastom poslovnog subjekta trebali razvijati i omogućavati unapređivanje ostalih sastavnica koje čine uspješnu tvrtku.

Srećom, ova godina bit će ipak zapamćena i prema rastu BDP-a, rastu industrijske proizvodnje, rastu potrošnje, rastu izvoza, rekordnim rezultatima turizma, i to zasigurno predstavlja razlog za optimizam i osnovu koju bi trebalo iduće godine iskoristiti za reafirmiranje potrebe za reformama, ali ne deklarativno. Tzv. makroekonomski pokazatelji jesu važni i trebali bi biti odraz poslovnih aktivnosti i upravljanja, ali oni ne mogu impresionirati ljude, posebno mlade i obrazovane, koji odlaze iz Hrvatske ako ne osjećaju perspektivu za sebe i obitelji.

Osim otvaranja potreba za radnim mjestima, opća mjera kojom bi se mogla efikasno poboljšati mogućnost povećanja vrijednosti rada, odnosno plaća radnika je smanjivanje opterećenja cijene rada manjim oporezivanjem, odnosno smanjenjem obveznih doprinosa. Ne bi trebao postojati prioritetniji cilj u idućoj godini od realiziranja mjera koje mogu zaustaviti trend iseljavanja, i tu nema alternative. Velika prilika i izazov za sve generacije je područje digitalne ekonomije, koje je epohalan odmak od tradicionalne ekonomije jer raste sedam puta brže i potencijal koji se ne može i ne smije propustiti. U gospodarskom području poseban je problem višegodišnje zapostavljanje potreba proizvodnog sektora, tehnološko zaostajanje, a posljedično i kadrovska deficit, posebno velikih kompanija koje nisu više nositelji zapošljavanja i razvoja u svojim mjestima i regijama. Djelomično su se razvile manje i srednje tvrtke i postale promotori u izvozu, što je dokaz održivosti i inovativnosti naših poduzetnika. Dugo očekivana investicijska aktivnost potencirala je važnost građevinskog sektora i to je također prilika za komplementarne proizvodnje.

S obzirom na to da je Hrvatska kao relativno mala ekonomija izrazito ovisna o kretanjima u okružju, moramo biti svjesni da se stanje propulzivnosti ne može održati konstantno samo po sebi, stoga je potrebno izgraditi povjerenje u dosljedne i efikasne mjere ekonomske politike koje će se izravno odraziti prije svega na zapošljavanje i standard radnika. Iduću godinu trebalo bi učiniti boljom od ove, kako bismo očuvali nadu za budućnost svih onih koji još nisu otišli, odnosno one koji se žele vratiti.