Državne tvrtke moraju na burzu, ali država ne mora izgubiti vlasništvo

Većinsko državno vlasništvo već više od dvije godine nije dovoljno za nadzor i upravljanje. Odluke u tvrtkama koje imaju izlistane dionice morale bi se donositi prema transparentnim burzovnim pravilima. Državi uvijek ostaje da svoje opće ili neke druge interese osigura regulativnom politikom.

Stoga je neophodno da sva trgovačka društva u državnom vlasništvu izadu na burzu i listaju svoje dionice. Tada bi se i odluke morale donositi na načine koje nisu odredile pojedina ministarstva odnosno interesne skupine već transparentna burzovna pravila. Državi uvijek ostaje da svoje opće ili neke druge interese osigura regulativnom politikom koja bi bila u skladu s općeprihvaćenim politikama uključujući onima koje su europskog izvora. Tada bi se i odluke donosile na način predviđenom dinamikom na pojedinim burzama.

Uvjeran sam da bi sve to bio daljnji poticaj transparentnosti, efikasnosti i razvoja. Sve naravno prema principu jednakih odluka bez obzira na tip vlasništva. Vjerojatno bismo time došli i do potrebe korektog naglašavanja menadžera bez obzira na tip vlasništva, a ovisno o rezultatima verificiranima ne burzi. Odlični rezultati npr. Janafa ili HPB-a i dijela drugih tvrtki u državnom vlasništvu moraju imati odraza i na sustave nagrađivanja. Praksa da ih se ograničava plaćama u administraciji potpuno je pogrešna. Polazi od toga da je brzina karavane jednaka brzini najsporijeg. Stoga ta poduzeća treba preseći u drugu, neadministrativnu karavanu, onu reguliranu na burzama. Gdje se pravila ravnaju prema uspješnima. Izlazak na burzu državnih tvrtki moguće je i uza zadržavanje većinskog udjela, ali bez prodaje tj. uz dokapitalizaciju i otvaranje mogućnosti građanima da u tome neposredno sudjeluju i ostvaruju svoje interese. Sve skupa s višom kapitalizacijom od postojeće.

Država pokazuje patalošku spremnost da ostvaruje da leko veći utjecaj od onog koji joj udjelom u vlasništvu pripada. Najbolje se to vidjelo u slučaju Podravke, gdje je ostvaren daleko veći utjecaj na tvrtku nego što je vlasnički dio, ili u slučaju HPB-a, gdje su svojedobno s rađu pozdravljeni privatni ulagači, ali i zaustavljeni u namjeri da sudjeluju i radu NO-a. Time je isprovocirano da je sada neizvjesno sudjelovanje mirovinskih fondova u toliko neophodnoj dokapitalizaciji. Takvo ponašanje države nije dobro i najmanje je u skladu s OECD-ovim pravilima korporativnog upravljanja. To se događa istodobno kada ista administracija želi da se Hrvatska pridruži tom klubu najrazvijenijih zemalja.

Jedno od glavnih pravila OECD-a za upravljanje trgovačkim društvima u državnom vlasništvu je beskompromisno razdvajanje državnih regulativnih i vlasničkih funkcija. Zato novo rješenje, da ministarstva predlažu nadzorne odbore i uprave, predstavlja korak nazad u srećivanju upravljanja trgovačkim društvima u državnom vlasništvu. Pritom najmanji je problem to što se time poništava potreba postojanja Ministarstva imovine, a veći su problem takve netržišne koncepcije. To se i moralo dogoditi jer je strategija upravljanja državnim imovinom istekla, a nova je prema zakonu trebala biti donesena tijekom 2017., a nije. Sada se bez široko raspravljene strategije donosi novi zakon. A to ne može donijeti ništa dobrog i zacementirat će štetnu političku dominaciju čak i nad vlasničkim odnosima te nas vratiti godinama unazad.