Nagodba ili stečaj

Što god da se dogodi s Agrokorom, hrvatsko gospodarstvo neće propasti. Prebrodit ćemo i tu krizu, ali ipak uz neizbježne žrtve. Neke tvrtke već su pokrenule predstečajne nagodbe, neke će to morati u sljedećim mjesecima, ali velikog stresa hrvatskoga gospodarstva neće biti.

Za procjenu utjecaja Agrokorova stečaja odnosno predstečaja, odnosno postupka izvanredne uprave, na cjelokupno gospodarstvo najvažnija se činjenica krije u bilješci 32. revidiranoga konsolidiranoga godišnjeg izvješća Agrokor grupe za 2016. Ondje se nepobitno utvrđuje da su obveze prema dobavljačima u 2016. porasle za samo dva posto. Ni Konzum kao tvrtka s najvećim obvezama prema dobavljačima nije povećao svoje obveze. Zanimljivo je, i u suprotnosti s mišljenjem javnosti, to da Konzum nije povećavao obveze prema dobavljačima još od 2012.

Ta informacija znači da dobavljači u posljednjih nekoliko godina nisu pumpali novac u Agrokor. Stečajevi i propasti nisu, naime, izravno posljedica gubitaka u poslovanju, nego neličnosti odnosno nedostatka novca na žiro-računu.

Činjenica da Agrokor nije povećavao svoje obveze znači da ih je plaćao istom dinamikom kojom ih je stvarao, odnosno da je dobavljačima plaćao otprilike onoliko koliko je od njih kupovao. To pak znači da su dobavljači imali stabilnu situaciju s pritokom novca koja se posljednjih godina nije pogoršavala.

Provođenje postupka izvanredne uprave zapravo je situaciju poboljšalo jer se osim plaćanja nove naručene robe plaća i dio starih obveza te se time plaća i više nego što se naručuje. Novac za to dodatno plaćanje je roll-up kredit kojim je osiguran primitak pola milijarde eura, najvećim dijelom iz izvora izvan Hrvatske. Sa stajališta kratkotrajnoga gotovinskog toka, koji je najvažniji za izbjegavanje stečaja, bojim se da je svejedno hoće li će se iduće godine sklopiti nagodba kojom bi se uspjelo održati poslovanje Agrokora i njegovih najvećih komponenti ili neće pa će cijela Agrokor grupa otići u stečaj.

Nagodba će, naime, vjerojatno uključivati kombinaciju otpisa obveza, pretvaranja u kapital i pretvaranja u dugoročne obveze. Nijedna od tih mogućnosti neće uključivati trenutačno plaćanje dobavljačima i smanjivanje obveza pa će tako za kratkotrajni gotovinski tijek imati isti efekt kao i stečaj. No u srednjem roku postizanje nagodbe znatno je povoljnija opcija za hrvatske dobavljače jer neće biti prisiljeni pronalaziti nove distribucijske kanale za svoje proizvode. Moramo biti svjesni još jedne činjenice koja se do sada zanemarivala. Postizanjem nagodbe uvelike će se promijeniti vlasnička struktura društava u koncernu Agrokor. U vrlo kratkom vremenu vlasnici će vjerojatno postati strani konkurenti, koji će inzistirati na optimizaciji i restrukturiranju poslovanja. To će vjerojatno značiti velika otpuštanja i gašenja dijelova poslovanja sa svim negativnim posljedicama koje iz toga proizlaze.

S makroekonomskih strane postizanje nagodbe značit će smanjenje ukupnog duga Hrvatske za otpisani iznos prema stranim vjerovnicima i povećanje direktnih stranih investicija za iznos pretvaranja duga u kapital.

Utjecaj na dobit, a time i na sve bitne pokazatelje poslovanja, već će u financijskim izvješćima za ovu godinu biti drastičan. Objavom činjenice da je Agrokor obveze unutar grupe umanjio za 50 posto poslan je jasan signal ostalim hrvatskim tvrtkama da svoja potraživanja od s Agrokorom povezanih društava moraju umanjiti za najmanje 50 posto. Iako to umanjenje neće utjecati na gotovinski tok, utjecat će na dobit te će se mnoge tvrtke suočiti s rezultatima znatno slabijima od očekivanih.

S obzirom na to da se još od početka godine svi bojimo učinka Agrokorove propasti, tako su tvrtke već prešle na krizni način poslovanja. Taj se način poslovanja ogleda ponajprije u smanjenju ulaganja u rast i širenje, što uključuje smanjena ulaganja u razvoj novih proizvoda, u promidžbu, uvođenje novih tehnologija, investicije, a na kraju i u ljude te zapošljavanje.

Na žalost ili na sreću, s takvim okolnostima već imamo bolnih iskustava iz devedesetih pa onda opet 2008./2009. Svi ćemo biti oprezni i stisnuti. Sve dok nas ponovno ne ponese onaj poduzetnički instinkt koji nam ne da mira ako ne ulazimo u nove projekte.

U godini u kojoj je Agrokor okupirao pozornost javnosti i koncentraciju vlade premijera Andreja Plenkovića, opći je dojam da je Vlada ove godine održavala status quo. Većina reformskih zahvata kojima se namjeravala baviti pala je u drugi plan, pa u drugu punu godinu Plenkovićeva mandata Vlada ulazi s ozbiljnim očekivanjima i neispunjenim ciljevima koje je sama sebi postavila. Istina, posljednji potez povećavanja minimalne plaće, ostat će, bez obzira na kritike, zapamćen kao uspješan završetak godine. No od početka godine, kad se ušlo u dugo najavljuvanu poreznu reformu, pa do zaključenja godine povećanjem minimalne plaće, nedostaje pravog sadržaja koji bi se mogao okarakterizirati kao reforma.

Nismo zadovoljni činjenicom da, osim porezne reforme i brze reakcije na Agrokor, u ovoj godini nisu započete i pripremljene druge reforme. Sadašnji rast od tri posto je dobar, ali Hrvatskoj nije dovoljan, a prognoze kažu da ćemo se tek 2019. vratiti na razine BDP-a od prije izbijanja krize. To je porazno za sve vlade koje su od početka krize do danas vodile zemlju i sudjelovale u izvršnoj vlasti. Krug odgovornih je vrlo širok. I nikako ne uključuje samo aktualnu Vladu. Za naše današnje pozicije odgovorni su i oni koji su zemlju vodili prije krize.

Ekonomski analitičar Mladen Vedriš nije želio brzati s ocjenama i upozorenjima vladačima. Pošteno bi bilo, smatra Vedriš, početi ocjenjivati uspješnost Vlade barem nakon dvije godine, jer osim gospodarske i političke činjenice Agrokora, za reforme je potreban kapacitet administracije. Vedriš ima recept za početak reformi.

Program nacionalnih reformi prihvaćen u travnju ove godine osnovni je ‘manual’ prema kojem Vlada mora postupati. Uvijek je pitanje kako se organizirati. Provesti zdravstvenu reformu nije samo pitanje resora zdravstva, moraju biti uključene i financijska, socijalna te regionalna komponenta. Kod reforme tržišta rada morate govoriti i o reformi obrazovanja, a Hrvatska, poznato je, ima neuskladenu ponudu i potražnju. Vlada treba osnovati stručne ekipe koje mogu formirati platformu barem za ključne reforme te za reformu mirovinskog sustava i poboljšanje poslovne klime.

Spomenute reforme dijelom su uključene u Nacionalni program reformi 2017. koji je donijela Vlada. Iako je možda manje politički atraktivna nego reforme zdravstva, rada, obrazovanja ili mirovinskog sustava, Vedriš važnom smatra reformu kojom bi se poboljšala poslovna klima. Ta formulacija, objasnio je, uključuje sve ono što utječe na ukupno poslovanje u Hrvatskoj – zakone, pravosuđe, poticanje investicija, administrativne kapacitete itd.

Bez poticanja investicija nema otvaranja radnih mjesta. Očekujem da Vlada u prvom kvartalu 2018. stvori obrise stručnih međuresorskih skupina, task-forceova, pa da predstavi što želi postići reformama te pridobije partnere i saveznike. Bitno je da opća javnost shvati da se reforme ne provode prema nečijoj proizvoljnoj želji ili birokratskoj svijesti.

I Deranja je istaknula važnost poslovne klime za ekonomiju. Naime, osim što Hrvatska počinje zaostajati na rang-listama konkurentnosti poput Doing Businessa ili HUP skora, a koje su praktična mapa investitorima gdje trebaju uložiti svoj novac, Deranja je uvjerena da je loša poslovna klima u Hrvatskoj jedan od uzroka iseljavanja.

Naši građani odlaze u zemlje s razvijenom tržišnom ekonomijom i razvijenim poduzetništvom, u zemlje koje su svjesne da se stalno treba mijenjati i provoditi reforme, koje su okrenute budućnosti i nisu zarobljene u prošlosti. Reći će neki: povećajte plaće pa će ljudi ostati.