Propuštajući teme o starosti, samoubojstvu i smrti kroz filter osobne i obiteljske sudbine, Mandić je čitateljima izručio istodobno opis svojih (netočno predviđenih) posljednjih dana i sukus ponajboljih ideja koje su o istim temama kroz povijest već sročili neki od najoštroumnijih filozofa, sociologa, antropologa…
Na pisanje ovoga neobičnog, pomalo morbidnog dnevnika, prije svega utjecalo je osobno iskustvo starenja i možda previše naglašena patetična svijest – formulirana prema J. Améryju kao ‘nagnuće prema smrti’ – kako su njegova životna putanja i djelovanje dokrajšeni.
Nije se to dogodilo ni tijekom pisanja ni nakon izlaska knjige, naprotiv dobili smo prvi i jedini ovakav dnevnik u povijesti Hrvatske (i šire) kroz koji progovara i onaj stari, polemični Mandić, čovjek oštrog duha i pera.
