N a kraju godine u kojoj se Hrvatska kreće putem tri posto pristojnog rasta – unatoč kolapsu Agrokora i izostanku ključnih reformi, sljedeću 2018. valja gledati s dobrom dozom optimizma. Optimizma koji nam tako kršćano nedostaje. Stoga pitanje hoće li se Marićev rast nastaviti ili će se dogodine, prema prognozama EC-a, usporiti na 2,8 posto nije relevantno ni za prosječnoga građanina ni za većinu igrača u realnom sektoru. Lijepo je znati da će država i dalje imati otvorenu priliku za smanjenje javnoga duga i deficita, no decimala gore ili dolje, svi znamo, nije važna za uspjeh ili neuspjeh tvrtke u kojoj smo radnik ili vlasnik.
Ono što je relevantno jest razumijevanje svrhe zbog koje tvrtka postoji, razvijanje kulture hrabrosti, konzistentnosti u kvaliteti njezina proizvoda te etično korporativno upravljanje. Sve to, naravno, s pretpostavkom da živimo i radimo na otvorenome tržištu. A s katarzom Agrokora, hrvatskoj evoluciji tržišnoga natjecanja pruža se prigoda učiniti ozbiljan korak naprijed. Stoga zamislimo sljedeći scenarij za 2018: Tvrtke će se ravnopravno natjecati na tržištu, a rokovi plaćanja skratiti. Važnost snage vlastitog kapitala i nužnost poslovne diverzifikacije dobit će zasluženu pozornost. Revizori će svoj posao raditi pomnije i odgovornije. Konkurencija će se zaoštriti, a posljedično, izvršni direktori počet će razmišljati o budućnosti tvrtke koju vode (i tako pokopati istraživanje London Business School koje tvrdi da na temu budućnosti poslovanja CEO u etabliranoj kompaniji u prosjeku troši tri posto svojeg vremena). Počet će propitivanje novih poslovnih modela i čitanje knjiga. O. K., i u Kindle verziji.
