Nevjerojatno je kako nitko od mojih kolega ne vjeruje da se u Hrvatskoj može pojaviti poduzetnik koji će stvoriti proizvodnju koja će za 10-20 godina zapošljavati 5000 ljudi. A takvih primjera u tranzicijskom svijetu ima. No, mi smo se pomirili s bogomdanim turizmom i srednje velikim nišnim igračima.
Ideja o pokušaju sastavljanja menadžerske ekipa snova među socijalističkim direktorima rodila se prošli četvrtak u Sisku. Tamo je održana promocija knjige ‘Željezara Sisak – tvornica čelika i života’ autora Đure Tadića. Đuro je bio moj prvi direktor (u Poletu, na početku 80-ih) pa nije bilo rasprave mogu li ili ne tog dana biti jedan od onih koji će govoriti o knjizi. Osim toga, promocija se poklopila s viješću da usprkos naporima mnogih da Željezara Sisak zauvijek nestane, evo ipak je 40 radnika počelo raditi (istina, samo u trećoj smjeni kad je struja jeftinija).
Knjiga je posebna jer autor nije sam donosio zaključke kako je to bilo. Devedeset posto knjige su dokumenti – reprinti članaka iz Željezarinoga tvorničkog lista. Starijima za podsjećanje, a mladima možda da potvrde jedne stereotipe i razbiju druge. Da ne bude nejasno – socijalizam, a s njim i socijalistički ekonomski sustav propali su jer su, u cjelini gledano, bili inferiorni kapitalističkom sustavu. Spomenuta poduzeća bila su onaj napredni dio, nedovoljan da vuče brojne neefikasne vagone. Ali, za očekivati je da će sada, u 21. stoljeću, globalno efikasniji i prilagodljiviji kapitalizam i u Hrvatskoj iznjedriti neke druge velike, efikasne poslovne sustave koji će osiguravati pristojne plaće velikom broju zaposlenika.
Teško je predviđati, osobito budućnost, pa zato uz mnogo ograda tek nekoliko misli. Prvo, u socijalizmu se kretalo s niske razine pa su vizionari od malih proizvodnih tvrtki, nastalih uglavnom prije Drugoga svjetskog rata, gotovo preko noći stvarali velike proizvodne i izvozne kombinate. Pa su postali junaci koje se pamti. Kriteriji da neki poduzetnik/menadžer od početka tranzicije zaslužuje priznanje su labaviji. Uspjeh je ako to što je dobio u vlasništvo nije uništio. Nadalje, sustav je gurao mnoge sposobne od proizvodnje, a u distribuciju, bankarstvo, osiguranje. Rast se najčešće stvarao kupnjom drugih tvrtki i brendova, a rijetki stvaraju brendove i idu u greenfield investicije.