U 2018. s nedovršenim poslovima i neispunjenim obećanjima

U godini u kojoj je Agrokor okupirao pozornost javnosti i koncentraciju vlade premijera Andreja Plenkovića, opći je dojam da je Vlada ove godine održavala status quo. Većina reformskih zahvata kojima se namjeravala baviti pala je u drugi plan, pa u drugu punu godinu Plenkovićeva mandata Vlada ulazi s ozbiljnim očekivanjima i neispunjenim ciljevima koje je sama sebi postavila. Istina, posljednji potez povećavanja minimalne plaće, ostat će, bez obzira na kritike, zapamćen kao uspješan završetak godine. No od početka godine, kad se ušlo u dugo najavljuvanu poreznu reformu, pa do zaključenja godine povećanjem minimalne plaće, nedostaje pravog sadržaja koji bi se mogao okarakterizirati kao reforma.

Nismo zadovoljni činjenicom da, osim porezne reforme i brze reakcije na Agrokor, u ovoj godini nisu započete i pripremljene druge reforme. Sadašnji rast od tri posto je dobar, ali Hrvatskoj nije dovoljan, a prognoze kažu da ćemo se tek 2019. vratiti na razine BDP-a od prije izbijanja krize. To je porazno za sve vlade koje su od početka krize do danas vodile zemlju i sudjelovale u izvršnoj vlasti. Krug odgovornih je vrlo širok. I nikako ne uključuje samo aktualnu Vladu. Za naše današnje pozicije odgovorni su i oni koji su zemlju vodili prije krize – rekla je Gordana Deranja, predsjednica Hrvatske udruge poslodavaca.

Ekonomski analitičar Mladen Vedriš nije želio brzati s ocjenama i upozorenjima vladačima. Pošteno bi bilo, smatra Vedriš, početi ocjenjivati uspješnost Vlade barem nakon dvije godine, jer osim gospodarske i političke činjenice Agrokora, za reforme je potreban kapacitet administracije. Vedriš ima recept za početak reformi.

Program nacionalnih reformi prihvaćen u travnju ove godine osnovni je ‘manual’ prema kojem Vlada mora postupati. Uvijek je pitanje kako se organizirati. Provesti zdravstvenu reformu nije samo pitanje resora zdravstva, moraju biti uključene i financijska, socijalna te regionalna komponenta. Kod reforme tržišta rada morate govoriti i o reformi obrazovanja, a Hrvatska, poznato je, ima neuskladenu ponudu i potražnju. Vlada treba osnovati stručne ekipe koje mogu formirati platformu barem za ključne reforme te za reformu mirovinskog sustava i poboljšanje poslovne klime – rekao je Vedriš.

Spomenute reforme dijelom su uključene u Nacionalni program reformi 2017. koji je donijela Vlada. Iako je možda manje politički atraktivna nego reforme zdravstva, rada, obrazovanja ili mirovinskog sustava, Vedriš važnom smatra reformu kojom bi se poboljšala poslovna klima. Ta formulacija, objasnio je, uključuje sve ono što utječe na ukupno poslovanje u Hrvatskoj – zakone, pravosuđe, poticanje investicija, administrativne kapacitete itd.

Bez poticanja investicija nema otvaranja radnih mjesta. Očekujem da Vlada u prvom kvartalu 2018. stvorit će stručnih međuresorskih skupina, task-forceova, pa da predstavi što želi postići reformama te pridobije partnere i saveznike. Bitno je da opća javnost shvati da se reforme ne provode prema nečijoj proizvoljnoj želji ili birokratskoj svijesti – upozorio je Vedriš.

I Deranja je istaknula važnost poslovne klime za ekonomiju. Naime, osim što Hrvatska počinje zaostajati na rang-listama konkurentnosti poput Doing Businessa ili HUP skora, a koje su praktična mapa investitorima gdje trebaju uložiti svoj novac, Deranja je uvjerena da je loša poslovna klima u Hrvatskoj jedan od uzroka iseljavanja.

Naši građani odlaze u zemlje s razvijenom tržišnom ekonomijom i razvijenim poduzetništvom, u zemlje koje su svjesne da se stalno treba mijenjati i provoditi reforme, koje su okrenute budućnosti i nisu zarobljene u prošlosti. Reći će neki: povećajte plaće pa će ljudi ostati. Svaki poslo-

Terminal za ukapljeni plin danas je točka na kojoj se testira hrvatsko-američko partnerstvo. Da je Hrvatska sukladno obećanjima prethodnih i ove Vlade prionula njegovoj gradnji, haaška presuda hrvatskoj šestorci vjerojatno ne bi bila onakva kakva je bila, niti bi otvorila političke probleme kakve će otvoriti.

Velika Njemačka u svojoj reviziji energetske politike razmatra zaustavljanje radova na plinovodu Sjeverni tok 2, njemačko-ruskom projektu koji bi doveo Europu u potpunu ovisnost o ruskom plinu. Jer, ne želi produbljivati energetski razdor sa SAD-om. A mala Hrvatska umjesto da gradnjom LNG terminala učvrsti strateško partnerstvo i na njemu gradi svoju energetsku budućnost, iznutra opstruira taj projekt. Duboke sfere hrvatske države to čine unatoč tome što je jasno da se bez čvrste američke potpore ne može riješiti nijedan od sadašnjih i predvidivih problema sa susjedima: političku destabilizaciju optužnicama za ratne zločine iz BiH, koja ujedinjava bošnjačke i srpske interese, te pitanje granica (ne samo u Piranskom zaljevu).

No to se partnerstvo ne može izgraditi tako da tzv. naši lobisti odnesu Trumpu puricu za Božić i pisanice Melaniji za Uskrs, a ispod stola se domaći politički bajice igraju s Putinom za čvrstu valutu. I još otvoreni: ako premijer Plenković ne prijeđe LNG Rubikon, u čemu već debelo kasni, moglo bi se to vrlo neugodno vratiti. Ne samo njemu kao premijeru već i nama kao državi: da na kraju ipak moramo sagraditi LNG terminal, da zauzvrat ne dobijemo ništa, a da nam srpska i bošnjačka politika uz američku potporu nameću svoje političke interese.