AMERIKA VS. KINA Protiv druge ekonomije svijeta SAD može malo, a da i sebi ne puca u no

Iznenađen što su i druge zemlje iskoristile blagodati globalizacije, Donald Trump ovaj je tjedan Kinu i Rusiju vrlo jasno imenovao prijetnjama američkoj sigurnosti i praktički Kini objavio trgovinski rat. Prvi put američka strategija prepoznaje ekonomsku sigurnost kao nacionalnu sigurnost.

O d godine se Donald Trump oprostio otprilike kako ju je i dočekao, snivanjem nekog za SAD sretnijega globalnog trgovinskog sustava. Kao što mu je jedna od prvih odluka početkom mandata bila izvući Ameriku iz Transpacifičkog sporazuma, tako je u zadnjim danima ove godine u svojoj prvoj nacionalnoj strategiji odlučio Kinu indirektno prozvati ‘strateškim konkurentom’. Američki se predsjednik očito ljuti jer njegovi srdačni sastanci s kineskim kolegom Xi Jinpingom nisu urodili plodovima koje je priželjivao. Želio je da mu njegov dobri prijatelj sredi problem Sjeverne Koreje i objeručke izađe ususret glede trgovinske politike, ali kako Peking nije pokazao previše interesa za uređenje svijeta prema američkim potrebama, Trump je odlučio i službeno imenovati Kinu i Rusiju prijetnjama sigurnosti SAD-a, što je bilo samo pitanje vremena.

Amerika nije što je bila, a na njezinu žalost, Kina isto nije što je bila, dok je Rusija sve više ono što je bila. Kinu je američki predsjednik okarakterizirao kao državu ‘represivne vizije’ okrenutu ekonomskoj agresiji, ni manje ni više, dizajniranoj radi slabljenja SAD-a. Obje spomenute države, nastavio je Trump, revizionističke su sile u potpunoj suprotnosti s američkim interesima i vrijednostima, što je, koliko god zvučalo nepromijenjeno oštro, zapravo stvarno stanje na terenu. Te dvije države proteklih su se godina suprotstavile američkom dizajniranju svijeta i zato ovakve tvrdnje ne bi trebale nikoga iznenaditi. ‘Ova strategija prepoznaje da se nalazimo, htjeli to ili ne, u novoj eri konkurencije’, rekao je Trump. ‘Suočeni smo s protivničkim silama, Rusijom i Kinom, koje žele dovesti u pitanje američki utjecaj, vrijednosti i bogatstvo’, rijetko je toliko u pravu bio Trump.

Kako piše Financial Times, ove strategije nisu ništa novo, ali posljednja se neobično snažno fokusirala na ekonomiju i prozivanje Kine uspoređeno s prijašnjima. ‘Danas objavljujemo da je Amerika u igri i da će pobijediti. Prvi put američka strategija prepoznaje ekonomsku sigurnost kao nacionalnu sigurnost’, objavio je slabo prikrivenu prijetnju američki predsjednik. Kineski su mediji, dakako, ove optužbe odbacili i nazvali ih štetnima za kinesko-američke odnose. Dokument je u velikoj mjeri odraz američkoga razočaranja u vlastitu nacionalnu percepciju svijeta kao mjesta koje služi kao američko igralište. Uspon Rusije i Kine u kombinaciji s izlaskom SAD-a iz zenita i ubrzanjem pada, koje je donio Trump u Bijeloj kući, mogli su imati samo jedan efekt. Krivnja je, naravno, potpuno pogrešno adresirana, prozvane zemlje samo se koriste blagodatima globalizacije koju je upravo Amerika silno propagirala ne vidjevši dalje od prvoga sljedećeg poteza, što je oduvijek bio problem američkoga strateškog promišljanja, ako se ono uopće može smatrati strategijom.

U skladu s ovim shvaćanjem, zapravo rijetko trezvenim i utemeljenim za Trumpa, Amerika će pokušati pokrenuti unatrag kazaljke na satu i vratiti dio slave koju je još jučer imala. Sada se sasvim sigurnim čini da će pokušati ponajprije u trgovinskoj sferi promijeniti balans u svoju korist, no za to bi moglo biti prekasno. Ekonomska međuvisnosnost dviju zemalja velika je i svaki protekcionistički porez prema Kini imat će jednako tešku posljedicu u suprotnom smjeru. Ono što posebno ne ide u korist SAD-u jest Trump i njegova međunarodna izoliranost, što znači da u eventualnom sudaru s Kinom neće moći računati na bianco potporu na kakvu su naviknuli.

S Rusijom je priča nešto drugačija i više ‘klasičnog’ tipa. Ekonomski odnosi između dviju zemalja nikada nisu bili posebno razvijeni, utakmica je uvijek bila političko-vojna i to se nije promijenilo. Washington još uvijek dolazi k sebi od nečuvene ruske drskosti u Siriji, u kojoj Moskva uporno kvari realizaciju američkog scenarija. Priče o uplitanju u američke izbore posljedica su tog animoziteta prema osokoljenoj Rusiji koja si uzima za pravo biti faktor u međunarodnim odnosima. Kina je nešto kompliciranija priča jer se rastuća ekonomskog snaga počela polako, ali neizbježno, pretakati u sve veću međunarodnu i vojnu asertivnost, što posebno zabrinjava Ameriku.

Rusija je zgodna priča za raju i medije, no prava prijetnja je Kina, neusporedivo veća zemlja od SAD-a i druga ekonomija svijeta protiv koje, realno, Amerika može jako malo, a da i sebi ne puca u nogu. Jednako tako, ruski su odnosi problematični i s drugim zemljama, posebice Europskom Unijom. U ovoj bitci Amerika može računati do nekole i na razumijevanje starih saveznika, ali Kina je daleko umjerena u međunarodnim odnosima i nema izraženih neprijatelja. Osim SAD-a, dakako. Desetljećima je polako gradila svoj ekonomski utjecaj po cijelom svijetu u kombinaciji s nenametljivom diplomacijom i sada neće biti lako naći saveznika protiv nje, pogotovo dok u Bijeloj kući sjedi svima antipatičan tip. ‘Kina je uspostavila strateško uporište u Europi putem nepoštene trgovinske prakse i investirala u ključne industrije, osjetljive tehnologije i infrastrukturu’, prepoznaje Strategija ovo šuljanje Kine.

Vjerojatna posljedica dokumenta koji, u sada već uobičajenom Trumpovu tonu, hoće i ovce i novce (to su protivničke sile nekompatibilne s američkim interesom, ali ćemo s njima pokušati surađivati) bit će zaoštravanje trgovinskih odnosa s Kinom, što je odavno u zraku. Sljedeća godina gotovo će sigurno donijeti neke konkretnije poteze s američke strane koja će ciljano gađati problematične sektore u kojima se ne može adekvatno natjecati.

Problem je, naravno, što će i Kina sa svoje strane odgovoriti na isti način. Niz istraga o navodnim kineskim trgovinskim zloporabama koje se bliže kraju (krađa intelektualnog vlasništva, uvoz aluminija i čelika, uvoz solarnih celija…) može se uzeti kao signal smjera američkih mjera. Na udaru bi se mogao naći i uvoz studenata koji, smatra Strategija, kradu intelektualno vlasništvo, kao i strane investicije u strateški važne sektore. Općenito, rijetko kad je neka američka administracija bez previše pretvaranja stavila na papir svoj egoizam.