Većina relevantnih događaja ove godine posljedica je lanjskih odluka američkih i britanskih glasača za Trumpa i Brexit. Od toga odskače strelovit rast vrijednosti virtualnih valuta. No balon bitcoina tek treba dosegnuti globalnu relevantnost, ako prije toga ne eksplodira.
U areni međunarodnih odnosa i ekonomije, Donald Trump i Ujedinjeno Kraljevstvo nastavili su dominaciju proizašlu iz odluka donesenih prošle godine. Američki predsjednik počeo je implementirati ideje iz predizborne kampanje na užas svijeta, ali i dobrog dijela američkih građana. Kao jedine kontinuirane teme njegovih često nepovezanih odluka nude se destrukcija svega što je proizašlo iz dvaju mandata njegovog prethodnika i rastući izolacionizam Amerike. Početkom godine povukao je SAD iz Transpacifičkog trgovinskog sporazuma pa nastavio povlačenjem svoje zemlje iz UNESCO-a i Pariškog sporazuma o klimi, a za kraj godine ostavio je konačnu potvrdu zaostravanja odnosa s Kinom, optužbom te zemlje za ‘ekonomsku agresiju’. Dječak s petardama uvjeren je da radi veliku uslugu svojoj zemlji, ali unilateralizam i protekcionizam rezultirat će, već i jest, preslagivanjem odnosa na štetu Amerike, a u korist Kine i Europske unije, koje su obje-ručke počele ispunjavati prostor nesebično otvoren američkim povlačenjem. Jedinu zakonodavnu pobjedu u cijeloj godini mandata Trump je izvojio kao prolaskom prve velike porezne reforme u proteklih nekoliko desetljeća, kojom ekonomski potpuno neutemeljeno ide na ruku gotovo isključivo velikim korporacijama, kroz sito i rešeto Kongresa. Za kraj godine Benito Trump ostavio je političku bombu, priznanje Jeruzalema kao glavnoga grada Izraela, što je uzrokovalo gotovo jedinstvenu osudu svijeta i dovelo do još jednog postavljanja Amerike protiv svih.
Europska unija ušla je u fazu triježnjenja, smirivanja populističkih strasti (nisu nestale, ali su ili primirene ili donekle domesticirane) i okretanja budućnosti bez Ujedinjenoga Kraljevstva. U Francuskoj je vlast preuzeo ambiciozni Emmanuel Macron, koji želi restrukturirati i ojačati EU, ponajprije snažnijim integriranjem u okviru eurozone, britanska premijerka Theresa May zabila je posljednji čavao u lijes svoje političke karijere izlaskom na prijevremene izbore, na kojima su njezini konzervativci prošli iznenađujuće loše, a šefica Europe Angela Merkel doživjela je potvrdu svoje silazne putanje. Komotnu jednostranačku vladavinu May je efektnim autogolom zamijenila koalicijom sa sjevernoirskom strančicom, a njezina pozicija u pregovorima s EU o karakteru britanskog izlaska dodatno je oslabljena. Ova godina donijela je tek završetak prve faze u kojoj je Ujedinjeno Kraljevstvo moralo popustiti praktički svim zahtjevima Unije, uz tek pokuši mali uzmak druge strane, a sljedeća će napokon odrediti prirodu budućih odnosa nakon razlaza.
Njezina njemačka kolegica pobijedila je na rujanskim parlamentarnim izborima, ali zamor Njemačke s vječnom kancelarkom bio je vidljiv. Merkel je rezultatom natjerana prvo u jedne neuspjele razgovore o koaliciji s dvjema manjim strankama, potom natrag u naručje svog dosadašnjega koalicijskog partnera, SPD-a. Izbori su tako osjetno izmijenili političku kartu Europe i dali naslutiti eru novih lidera, ali pitanje je hoće li to imati opipljive posljedice na strukturu Unije ili će se nastaviti status quo, toliko drag Europoljanima. Negdje između svega ovoga našlo se vremena za nesvakidašnji politički cirkus u Kataloniji, gdje je manjina zahvaljujući predsjedniku regije Carlesu Puigdemontu održala protuzakoniti referendum o neovisnosti. Iako je referendum, održan u kaotičnim uvjetima i uz nemalo nasilje potaknuto reakcijom centralne, bio pozitivan, Katalonija nije nezavisna, a predsjednik je zbrisao u Bruxelles nakon što je vlada u Madridu razjurila parlament i raspisala prijevremene izbore. Većina anketa, prije i poslije referendum, jasno je pokazala kako većina stanovnika ne želi potpunu neovisnost, tako da će Katalonija još neko vrijeme stenjati pod neizdrživim kastiljskim jarmom.
