Što su vam veće zalihe i ostala imovina vaš je rast ugroženiji, jer rastu vam investicije koje vam pojedu gotovinu i na srednji rok naći ćete se u problemima, a na dugi rok možda i propasti. Recept je jednostavan: optimizirajte kapacitete. Njih možete povećati bržim obrtajem imovine, a ne njezinim povećavanjem.
U nedavnom razgovoru s prijateljem koji ima bogato iskustvo u biznisu, ali istodobno je i čovjek koji duboko razmišlja o stvarima oko sebe, zapitao me znam li koji je najvažniji resurs u današnje doba? Ja sam, naravno, bacao uobičajene balone koji ne mogu promašiti kao što su ljudi, procesi, tehnologija i sl. No, on je na moje iznenađenje rekao – kapaciteti.
Tada je rasprava skrenula u pravcu Kine i njezinih neograničenih resursa u vidu radne snage, ali njezina prava konkurentna prednost u budućnosti neće biti ljudi nego kapaciteti. Kina je svojom politikom industrijalizacije dosegla kritičnu točku u kojoj je privukla, a zatim održala ogromne kapacitete proizvodnje u svim industrijama – od čeličana do luk-suzne robe. Većina ljudi misli da je konkurentnost Kine u jeftinoj radnoj snazi, međutim, prava konkurentnost je u njezinim kapacitetima. Ako malo bolje pogledate, onda ćete vidjeti podatke da se i u Kini poboljšavaju radni uvjeti za radnike i da njihov standard raste. To će naravno smanjivati onu oštricu o kojoj govorimo u vidu jeftine radne snage.
Ono što je Kina uspjela postići svojom industrijalizacijom je privlačenje nevjerojatno velikih kapaciteta, koji su praktično besplatni nakon određene točke pokrića. Točka pokrića je kategorija koju studenti ekonomije uče na prvoj ili drugoj godini studija i ona predstavlja trenutak na kojoj su troškovi proizvodnje određene količine robe pokriveni prihodima od te robe i prihodi svakog sljedećeg proizvedenog proizvoda predstavljaju profit. To znači da su kapaciteti koji su trenutačno zaposleni već otplaćeni i da dodatna proizvodnja ne stoji više od sirovine koju ubacite u nju.
E sad, što to znači za poduzetnike? Ne želim se ovdje upuštati u neka predviđanja u vezi s Kinom i njezinim utjecajem na globalnu ekonomiju (možda nekom drugom prilikom). Ono što želim je razgovarati o kapacitetima kao resursu.
Radili smo na projektu s jednom proizvodnom kompanijom u Hrvatskoj koja je imala (i još uvijek ima) strelovit rast u nekoliko godina. Na valu ulaska Hrvatske u Europsku uniju i fondova na raspolaganju ta je kompanija mnogo uložila u svoje proizvodne i logističke kapacitete. Mi smo joj pomogli u poslovnom planiranju prodaje i proizvodnje te u analizi troškova proizvodnje. Analiza proizvodnih procesa pokazala je da je njezina proizvodnja od 25 radnih dana radila efektivno samo 12 dana, a 13 dana su bili raznorazni planirani i neplanirani zastoji. Ako se zaustavite na ovome i zapitate koliki je kapacitet te kompanije, odgovor će vjerojatno biti pola od kapaciteta koji je instaliran, a instalirano je jako mnogo (dvije nove kompletne proizvodne linije i tri automatske pakirnice).
Do ovog trenutka nema problema za tu kompaniju i njezin rast. Međutim, kada se rast nastavi i trenutna razina proizvodnje više nije dovoljna, trebat će povećati kapacitete. Povećanje kapaciteta jeftinim i djelomično nepovratnim sredstvima fondova EU ne može trajati unedogled pa nam na raspolaganju ostaju neke manje investicijski zasnovane metode za povećanje kapaciteta. To su metode upravljanja i optimizacije procesa. Rekli smo da je trenutačni proces takav da više od polovice radnog vremena proizvodnja stoji. To znači, ako proizvodne linije imaju instaliran kapacitet od dva milijuna dnevnih jedinica, a vi proizvedete svega 900.000 jedinica, onda radite s manje od pedeset posto kapaciteta. Sve kompanije koje kupe dodatne proizvodne linije uz pedeset posto sufinanciranja, a uz ovakav ili sličan raspored zastoja u proizvodnji, zavaravaju se ako misle da su to jeftini kapaciteti. To su zapravo dvostruko preplaćeni kapaciteti.
