Zašto je Orbánova božićna poruka jača od Kim Jong-unove i Trumpove

Poruka mađarskog premijera zapravo je programski govor o kršćanskoj biti Europe, o kršćanskoj biti EU i kršćanskoj biti europske civilizacije. Ona je zapravo poziv Europi i EU da se vrate kršćanskim korijenima i na njima grade svoju uključivost, umjesto da negiraju sebe kako bi ‘uključili druge’.

Čija je božićno-novogodišnja poruka bila ona koja sadržajem dopire najdublje? Ona koja će se pamtit? Nasljedni vođa Sjeverne Koreje Kim Jong-un potrudio se da njegova poruka postane glavna svjetska vijest. Poručio je da on upravlja tipkom koja pokreće sjevernokorejski nuklearni arsenal, kojim može dosegnuti teritorij SAD-a. Spoznaja da je ta tipka pod prstom jednoga takvog lika nije osobito ugodna. Ali s obzirom na udaljenost Sjeverne Koreje, s obzirom na američku nuklearnu nadmoć u odnosu na taj njegov gumb, a osobito kad se zna da su Kim Jong-un i Sjeverna Koreja posljednji hladnoratovski ‘otok’ preko kojeg se testiraju, zatežu i opuštaju odnosi nekad suprotstavljenih blokova – ne bih pridavala preveliku važnost Kim Jong-unovu gumbu. Nije bezopasan, ali na kraju njime ipak ne upravlja Kim Jong-un.

I božićna čestitka američkog predsjednika Donald Trumpa ušla je u najužu konkurenciju. Jer je u američku božićnu čestitku vratio – ‘Sretan Božić’. To jest fenomen: da predsjednik države koja je slovila i još slovi kao svjetski predvodnik demokracije i sloboda mora vraćati u božićnu čestitku – ‘Merry Christmas’ – koji su upravo oni promicali kao civilizacijsku čestitku koja uvelike nadilazi svoje vjersko značenje. Ali, eto, dogodilo se. Mi smo nekoć u komunizmu gledali kako slobodni zapadni svijet čestita ‘Merry Christmas’, a mi u javnom govoru želimo ‘Sretne novogodišnje praznike’. A onda se dogodilo da slobodni svijet sam sebi uvede obvezu odricanja od ‘Merry Christmas’ u korist ‘Sretnih blagdanskih dana’. A mi face: još možemo čestitati ‘Sretan Božić’. I po gregorijanskom i po julijanskom kalendaru. Ali to je ipak bila samo (Trumpova) gesta. Iako ni ta gesta nije nebitna nakon godina podučavanja kako možda i ne bi trebalo krititi božićni bor kako se ne bi povrijedili osjećaji drugih i drukčijih. Ili barem navući zavjesu.

Kako to izgleda kada čestitaju iz EU pokazuje novogodišnja objava na Twitteru Johannesa Hahna, trenutačnog povjerenika EU za proširenje. Kaže povjerenik da će 2018. biti ključna za zemlje Zapadnog Balkana. Baš fina čestitka. Osobito ako znate da povjerenik i EU nisu u stanju učiniti ništa kada zbilja počne ključati. Nije ugodna čestitka kada se predbožićno oglasi Brian Hoyt Yee, trenutačni glasno-govornik američke politike, na tom Zapadnom Balkanu, kojeg oni nazivaju Jugoistočna Europa, pa zapravo najavi da bi, da se baš njega pita, valjalo pohapsiti političke elite u BiH (bez nacionalnih razlika) jer se preko njih održava klijentelistička hobotnica koja je pojela državu i kad sasvim otvoreno najavi da će u 2018. perspektiva država Jugoistočne Europe ovisiti o njihovoj realizaciji energetske strategije premreživanja LNG terminalima (a mi se pravimo da ne razumijemo, kažemo ‘da’, a radimo ‘ne’). Ali to je barem jasna čestitka. I potencijalno je pozitivna za sve osim predmetnih elita. Ali ni Hoyt, a još manje Hahn, ne mogu konkurirati za najsadržajniju božićno-novogodišnju čestitku.

Prema mojem mišljenju najsadržajnija je božićna čestitka ona koju je uputio mađarski premijer Viktor Orbán. Ona je zapravo programski govor o kršćanskoj biti Europe, o kršćanskoj biti EU i kršćanskoj biti europske civilizacije. Mislim da bi svatko tko želi ozbiljno promišljati budućnost Europe trebao izguglati i pročitati tu Orbánovu božićnu čestitku i zato je neću tumačiti. Ona je zapravo poziv Europi i EU da se vrate svojim kršćanskim korijenima i da na njima grade svoju uključivost, umjesto da negiraju sebe kako bi ‘uključili druge’. Orbán, koji je trenutačno medijska ‘crna ovca’ neoliberalne Europe, to čini s popudbinom Mađara, koji su dojahali u tu kršćansku Europu i u njoj našli svoje ostvarenje, s popudbinom bivšeg aktivista komunističke omladine, bivšeg opONENTA komunističkom režimu, bivšeg Soroševa miljenika, bivšega mađarskog liberala, pripadnika kalvinističke crkve, ali u biti političara koji je uvijek bio ispred svog vremena. Bit njegova apela za povratkom kršćanskoj Europi uvelike nadilazi religiju. Njezin je ključ u riječima: ‘Ne možemo tvrditi da je kršćanska kultura savršena. Ključ kršćanske kulture upravo je u tome što smo svjesni nesavršenstva, vlastitog nesavršenstva i naučili smo s time živjeti, iz toga vući inspiraciju i snagu za napredak.’

E da, tu je ključna razlika između nesavršenog Orbána i savršenih oponenta. Oni su savršeni. Ostatak morate izguglati sami.