Home / Poslovna scena / Menadžer može biti kazneno gonjen makar je glasovao protiv štetne odluke

Menadžer može biti kazneno gonjen makar je glasovao protiv štetne odluke

Je li moguće da bi neki član uprave nekog društva u sličnoj situaciji mogao od sebe otkloniti kaznenu odgovornost tvrdnjama kakve, primjerice, iznose u istrazi osumnjičeni u slučaju Agrokor? Ponajprije je bitno da članovi uprava društava razviju svijest da moraju postupati kao savjesni gospodarstvenici pri vođenju poslovanja te da, kad donose menadžerske odluke, ispravno primjenjuju pravila poslovne prosudbe. To znači da ja, ako sam član uprave nekog društva i imam neki djelokrug rada, mogu vjerovati kolegi da svoj resor vodi uredno i savjesno, ali ako sumnjam da to nije baš tako, onda bih trebala reagirati i postavljati bitna pitanja jer sam odgovorna za interese društva. Najprije unutar same uprave, a zatim postoji i obveza da se obavijesti skupština društva, ovisno o kojem je tipu društva riječ. Ako i to ne uspije, a postoji sumnja da se radi o kaznenom djelu za koje sam saznala obavljajući svoju dužnost, onda sam obvezna prijaviti to kazneno djelo. Menadžer, član uprave, odgovorna osoba, odgovara kao garant, ne samo za činjenje nego i za nečinjenje.

A što ako vlasnik traži nešto takvo? Postoji razlika između vlasničkih i upravljačkih prava. Ako vlasnik od člana uprave nešto traži, menadžer je ipak taj koji vodi društvo i odgovoran je prema trgovačkom i građanskom pravu te pravilima društva. Ovdje ne govorim o uputama u ugovornom koncurnu od društva majke društva kćeri. Prema tome, isprava – rekao mi je vlasnik da krivotvorim poslovne knjige, pa sam pristala i radila prema uputu – ne znači da neću biti kazneno odgovorna. Naravno i vlasnik, odnosno imatelj udjela, može odgovarati kao (su)počinitelj ako je faktni upravljač društva, npr. ako cijela uprava sučena sa sumnjama ili optužbama za kaznena djela.

Koliko se često takva nedjela procesuiraju? Istražujući tematiku gospodarskih kaznenih djela našla sam i neke sudske odluke kojima su osobe oslobođene, ali ne zato što nisu postojali dokazi, nego zato što.

Ako član uprave sumnja na kazneno djelo, treba reagirati, najprije unutar uprave, a zatim obavijestiti skupštinu društva. Ako i to ne uspije, a sumnja se da je riječ o kaznenom djelu za koje je saznao obavljajući svoju dužnost, onda je obvezan prijaviti to kazneno djelo.

Što je s manje jasnim kategorijama vrijednosti? Ako recimo netko našteti ‘goodwill’ brenda, a ne pribavi korist, ne bi bio kazneno odgovoran? Moje je stajalište da bi, naravno. Ugled brenda i vrijednost njegova ‘goodwilla’ ili izmakla dobit zbog određenih poslovnih odluka svakako su šteta koja bi se mogla i trebala računati i u kaznenim postupcima, a ne samo već nastala šteta, na što jasno upućuje i Zakon o obveznim odnosima. Vještačenja u kaznenom postupku u tom bi smislu trebalo jasnije postaviti, a ne samo mjeriti knjigovodstvene vrijednosti i kretanja.

Kako izbjeći kaznenu odgovornost za, primjerice, ulaganja u startup društva koja su izrazito rizična? Je li moguće pogriješiti u poslovnoj prosudbi uopće? Potrebno je napraviti procjenu rizika, onog što ulaganje može donijeti i koliko se može uložiti a da se ne ugrozi vlastito poslovanje. Ako startup propadne, u takvom slučaju nema kaznene odgovornosti. Moguće je donijeti prosudbu koja se naknadno pokazala kao pogrešna, a da nema ni civilne ni kaznene odgovornosti direktora ako su zadovoljene pretpostavke Zakona o trgovačkim društvima. Ključno je da se pri donošenju poduzetničke odluke smije, na temelju primjerenih informacija, razumno pretpostaviti da se djeluje za dobrobit društva. Ako te pretpostavke nisu zadovoljene, onda može postojati civilna, a onda i kaznena odgovornost.

To bi trebalo biti dokumentirano? Da, same procjene trebale bi biti dokumentirane, a ljudi koji ih izrađuju trebaju biti stručni i pouzdani u svom poslu. Temeljiti poslovnu prosudbu na procjenama osoba koje nisu stručne i koje su nepouzdane ni u kojem slučaju nije korisno društvu. Uz pravilnu poslovnu prosudbu i bez namjere da se društvo ošteti, odgovorna osoba ne ulazi u sferu kaznene odgovornosti, čak i ako rizično ulaže.

Jasno vam je da si male tvrtke u pravilu ne mogu priuštiti da tako funkcioniraju? Ako želimo zdravo gospodarstvo, svi se trebamo informirati. U pravu vrijedi pravilo da neznanje ne opravdava, a to znači da se moramo upoznati s propisima, pogotovo ako je riječ o kaznenim djelima povezanim s poslom kojim se bavimo! Jasno je da postoji mnogo propisa i da ih je teško slijediti, zbog čega je za pravnu državu dobro da ne mijenja često propise. Naravno, potrebno je prilagođavati se novim i suvremenijim pravnim standardima, pravilima EU, ali stalna promjena propisa izaziva nesigurnost. Međutim, čim se bavim određenim biznisom, bez obzira na to kojim, potrebno se informirati kako ću poslovati u skladu sa zakonom.

Spomenuli ste činjenje i nečinjenje. Kakvi su sve načini na koje odgovorne osobe u društvima mogu počiniti kaznena djela? Primjerice, ako član uprave nije glasovao za neku odluku ili je bio protiv nje, to ne znači da će automatski biti isključen od kaznene odgovornosti. Član uprave je garant za društvo, pa onda za svoje nečinjenje, ako nije utemeljeno na valjanom razlogu, može biti kazneno odgovoran. Dakle, član uprave uživa povjerenje članova društva, pa onda i za nečinjenje može biti kazneno odgovoran.

Govorite o prisutnom pristanku na moguće štetne posljedice određene poslovne odluke? Namjera može biti izravna i neizravna. Pristanak na djelo i dalje je oblik koji ulazi u namjeru ako je intelektualni element zadovoljen. Prema tome, i ako nije riječ o ponašanju koje uključuje izravnu namjeru, takvo ponašanje koje uključuje pristajanje a ne želju automatski ne ekskulpira člana uprave. Čini se da nekima to nije dovoljno jasno. Ne mora odgovorna osoba nešto željeti, može čak i glasovati protiv određene odluke, ali nastavak njezina djelovanja može pokazati da je pristala na posljedice. Primjerice, na to upućuje i ostanak u društvu, sudjelovanje u drugim sličnim odlukama, makar glasovanjem protiv, izostanak bilo kakve provjere i propitivanja odluke prije donošenja i njezinih posljedica. Razlika u obliku namjere morala bi doći do izražaja pri odmjeravanju kazne.

Što je s kolegijalnim odlukama u kojima se pristaje na određene odluke koje su kazneno djelo, a član uprave je očito preglasan? Osim ako je netko članu uprave prislonio pištolj uz čelo, da se tako izrazim, ili prijetio nekim težim zlom, član uprave nije automatski ekskulpiran od kaznene odgovornosti ako je glasovao protiv, a poslije izvršavao odluke, iako mu je bilo poznato da je riječ o kaznenom djelu. Član uprave kao savjesni gospodarstvenik mora poduzeti sve što je u njegovoj moći da spriječi štetu društvu. Prema Zakonu o trgovačkim društvima, ovisno o tipu društva, postoji obveza da se o takvim odlukama izvijesti nadzorni odbor ili skupština. Nečinjenje je jako bitno baš za nadzorni odbor koji se brine za poslovanje društva i članovi nadzornih odbora moraju biti svjesni da i oni mogu biti kazneno odgovorni.

Kod nas se uloga nadzornih odbora u upravljanju društvima u pravilu shvaća površno i pasivno. Sigurno većina članova nadzornih odbora savjesno radi svoj posao, ali svi bi trebali tako postupati i trebali bi se upoznati s tim što sve ulazi u njihove ingerencije kao članova tih odbora. Trebali bi svakako svi aktivno nadzirati poslovanje društva jer su operativna spona između vlasnika i uprava. Ako nije tako, onda nam je sustav upravljanja i nadziranja u gospodarstvu sam po sebi nerazvijen. Još smo u tranziciji u tom smislu, ali ako želimo uspostaviti vladavinu prava, sve mora funkcionirati. Mislim da je prošlo dovoljno vremena od Domovinskog rata i stvaranja države da nam posebne okolnosti ne mogu biti izgovor. Kompetentno upravljanje u skladu sa zakonom donosi vrijednost društvima, pa onda na kraju i gospodarstvu.

A što je s paralelnom linijom zapovijedanja? Propise je potrebno razumjeti i primjenjivati. Ako nisam znala da je netko ispod mene nešto lažirao i to nisam mogla saznati uredno i savjesno obavljajući svoj posao, onda se uzročna veza može prekinuti. Primjerice, organizirani aparat moći pravna je figura koja bi mogla doći u obzir kada postoji modus operandi karakterističan za političko-gospodarska kaznena djela, ne samo u Hrvatskoj nego i u inozemstvu. Gospodarska kaznena djela od interesa javnosti jako su kompleksna, pogotovo kad su povezana s politikom i teško je katkad razlučiti zašto su se određene poslovne odluke donosile i tko ih je donosio. Ali kako sam rekla, pristajanje na određene radnje i dalje je dovoljno za kaznenu odgovornost, naravno ako su svi drugi elementi ispunjeni. Gospodarstvo nije vojska iako je ekonomska sigurnost od ključne važnosti za svaku državu.

Odgovornost za odluke donesene kolegijalno zanimljiva je i s aspekta izvršne vlasti. Apsolutno. Nitko ne može samo negdje sjediti pa ustatiti i izaći van i propustiti glasovanje. Ili se suzdržati i smatrati da je time ispunjena dužnost za savjesno i odgovorno obavljanje posla. Ako su bile dostupne primjerene informacije, trebalo je poduzeti nešto da se ne donese štetna i protupravna odluka. Naravno, govorim ovdje o odlukama koje su evidentno štetne i protupravne. Normalno je da postoji mimoilaženje u pristupu upravljanju. Različita mišljenja vode na kraju promišljenijoj i boljoj odluci.

Može li se poslovati uopće na tržištu primjenjujući sva ova pravila potrebna da se izbjegne kaznena odgovornost? Nije svrha Kaznenog zakona udaviti gospodarstvo, kazneno pravo uvijek mora biti ‘ultima ratio’. Ali ako se gospodarska nedjela ionako teško procesuiraju i postoji bojazan da će ih biti još teže procesuirati te ako nije sigurno i jasno kako ključno kazneno djelo tumačiti, onda smo kao država doista u problemu. Nesigurnost i neučinkovito gomljenje gospodarskih kaznenih djela nije dobro ni za gospodarstvo ni za državu. Problem je ako tijela kaznenog progona nezakonitosti guraju pod kazneno djelo zloporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju, premda postoje i jednostavnija kaznena djela koja se lakše i brže dokažu.