Drugi film na engleskom jeziku Yorgosa Lanthimosa još je jedno pomaknuto slikopisno iskustvo koje nam je omogućio grčki autor koji i u Americi uspijeva zadržati svoj snažni osobni rukopis. ‘Ubojstvo svetog jelena’ napeto je poput Hitchcockovih trilera, hladno i okrutno poput Hanekovih ostvarenja, okupano nihilizmom Larsa Von Trier, a opet toliko drugačije od svega navedenoga.
Lanthimos likove postavlja kao simbole, služi se alegorijama, bolno je banalan. I samim time sve ono što se događa likovima još je strašnije jer je univerzalno. Grčki redatelj u ovome filmu bavi se svojom omiljenom temom – obitelji, no i ona je ovdje tek poligon na kojem se znanost sukobljava s primordialnim zakonima zla, koje je kod Lanthimosa moćnije od svih kulturoloških pravila i tehnoloških izuma.
Posebno treba istaknuti ulogu briljantnog Barryja Keoghana, koji svojim bezizražajnim očima i dječačkom naivnošću prikazuje zlo kao puki prirodni proces.
