Dokapitalizacija Hrvatskim tvrtkama hitno treba 120 milijardi kuna svježega kapitala

Čak tisuću malih, srednjih i velikih tvrtki radi pod prijetnjom stečaja jer imaju negativni kapital, ukupno 24,5 milijardi kuna. Toliko im treba za golo preživljavanje. A potkapitalizirano je cijelo gospodarstvo, koje vapi za čak 120 milijardi kuna svježega kapitala potrebnoga za normalan razvoj.

Hrvatskim kompanijama, i to onima u najvećim problemima, nedostaje najmanje 24,5 milijardi kuna kapitala! Izračun je to Lidera i konzultantske kuće Konter savjetovanje na temelju financijskih izvještaja koje su tvrtke predale Fini za 2016. Spomenuti iznos odnosi se na negativni kapital koje tvrtke imaju i zbog kojeg im prijete stečaj i likvidacija. Negativni kapital odnosi se na omjer korporativnog duga i imovine, odnosno insolventnost, situaciju u kojoj je imovina poduzeća nedovoljna da se njome podmire sve obveze poslovnog subjekta. U većini slučajeva proizlazi iz akumuliranja gubitaka iz poslovanja iz prijašnjih i tekućeg razdoblja koji s vremenom preraštu zbirnu vrijednost ostalih pozicija kapitala i rezervi. Kad promatramo javno objavljene financijske izvještaje, negativni kapital negativna je vrijednost iskazana na stavci ‘kapital i rezerve’ u bilanci stanja. – U 2016. godini 34.000 od 115 tisuća poslovnih subjekata iskazalo je negativnu vrijednost na poziciji ‘kapital i rezerve’, što indicira insolventnost i potencijalni stečaj. Zbog dugogodišnjeg poslovanja s gubitkom vrijednost gubitaka, prenesenih i iz tekućeg razdoblja, premašila je zbroj ostalih pozicija koje se iskazuju u kapitalu i rezervama. Kad se isključi segment mikropoduzetništva, a u njemu je ukupno 103.000 poduzeća, od kojih je 33.000 s negativnim kapitalom, i samo se promatraju mala, srednje velike i velike poduzeća, udio onih s negativnim kapitalom u tom segmentu malo je veći od osam posto – kaže nam Nikola Nikšić iz Konter savjetovanja.

Banke financiraju one koji imaju. Već se godinama govori o tome (upravo bankari prednjače u takvim izjavama) da su hrvatske tvrtke potkapitalizirane i da im hitno treba svježeg novca ne bi li nastavile poslovati. Naravno, ne smije se zaboraviti naglasiti da su upravo banke većinom voljne financirati stabilne tvrtke, a one u problemima baš i ne. Iznos koji smo spomenuli na početku teksta zapravo je simulacija minimalne količine novca koja se mora upumati u sustav kako bi taj najkrhki – potkapitalizirani – dio gospodarstva došao ‘na nulu’. No taj je iznos realno kudikamo veći jer je biznisu novac potreban i za razvoj poslovanja i projekata, a ne samo za opstanak, stoga treba uzeti u obzir i tvrtke koje su vrlo blizu negativnom predznaku u kapitalu, ali i one.

Osim omjera duga, kapitala i dugotrajne imovine neke tvrtke dokapitalizacijom idu u nove poslovne projekte. Poznati primjer, i to pozitivan, stalne dokapitalizacije radi razvoja jesu Rimac Automobili, tvrtka koja je u posljednjih nekoliko godina od nekoliko stranih investitora dobila pozamašan iznos kapitala koji se upotrebljava za razvoj novih proizvoda. Zauzvrat se Mate Rimac odrekao 38 posto vlasništva u svojoj tvrtki, o čemu je Lider i pisao potkraj rujna prošle godine. S druge strane, posljednji su primjeri dokapitalizacija koje su prijeko potrebne za daljnji rad kompanija Đuro Đaković grupa i Varteks. Varaždinska tvrtka cilja na svježih 35 milijuna kuna kako bi se osigurao radni kapital koji bi, kako u njoj kažu, trebao biti dovoljan za dovršetak zacrtanih projekata restrukturiranja. Đuro Đaković ima slične ciljeve. Unatoč teškoćama lani je Đuro Đaković grupa uspjela prikupiti 51,1 milijun svježih kuna, ali tek nakon što je tripot produljivala rok dokapitalizacije. Nakon toga interes za ulaganje od 256 milijuna kuna pokazao je Crni čelik, tvrtka iza koje su stajali investitori iz Kanade i Kuvajta, ali to je za sada propalo. Još jedna hrvatska kompanija prikuplja kapital, odnosno želi to postići u 2018. – Hrvatska poštanska banka, čiji je čelnik Tomislav Vuić u nekoliko medijskih istupa rekao da je HPB zdrava banka, da su uspjeli stabilizirati poslovanje i da je za daljnji rast potrebno još 600-tinjak milijuna kuna. Spomenuti primjeri, naravno, daleko su od onih ‘negativnih kompanija’. Prema popisu koji je, ponavljamo, na temelju javno objavljenih podataka na portalima Fina i Boniteti.hr izradilo Konter savjetovanje, tvrtka Autocesta Rijeka-Zagreb na vrhu je ljestvice kompanija s minusom ispred kućice ‘kapital i rezerve’ od čak 2,6 milijardi kuna.

Vlada Zorana Milanovića planirala je provesti monetizaciju autocesta, odnosno htjelo se dodijeliti koncesiju za upravljanje i održavanje autocesta na rok od 30 do 50 godina uz jednokratnu koncesijsku naknadu od 2,4 do 3,2 milijarde eura, ovisno o trajanju koncesije, čime bi se sanirali enormni dugovi. To je izazvalo golem otpor i dizanje na noge sindikalaca i oporbe, poziv na referendum i ustanak protiv vladajućih. Vlada je, prema nekima nepotrebnog, odustala od monetizacije pa se autoceste planiralo dati na upravljanje mirovinskim fondovima (čak se i krenulo u dubinsko snimanje), ali i od toga se odustalo. Promjenom vlasti, jedne pa druge, dogodile su se i promjene u planovima s tom kompanijom i drugim cestarskim tvrtkama. Tako je, kao svojevrsno prijelazno rješenje, uvedeno jednopostotno povećanje cijene u ljetnim mjesecima, što je povećalo prihode za 14 posto (povećao se i broj vozila na cestama). Pretpostavlja se da bi ukupni prihodi u 2017. mogli biti oko 2,5 milijardi kuna. Konačni je cilj stabilizirati poslovanje. Hoće li se uspjeti u tom naumu, to nitko ne može predvidjeti.

Osobne usluge najugroženije – Imajući na umu da je negativni kapital uglavnom posljedica akumuliranja gubitaka, a gubici posljedica nekonkurentnosti, odnosno nedovoljnih prihoda i/ili neefikasnosti, tj. prevelikih rashoda, da su u takvim situacijama uobičajeni i problemi s nelikvidnošću, neupitno je da su postupci restrukturiranja (transformacije organizacije i poslovnog modela, nap. a.) poduzeća s negativnim kapitalom veoma zahtjevni i složeni za provedbu – objašnjava Nikšić.

Prema podacima koje Lider ima, najviše je tvrtki s negativnim kapitalom u segmentu veleprodaje (4136) i maloprodaje (3001). No kad se gleda broj tvrtki s negativnim kapitalom unutar jedne djelatnosti, zaključak je neočekivan: više od pola svih tvrtki, zajedno s mikrotvrtkama, u segmentu uslužne djelatnosti (kemijske čistionice, frizeri itd.) ima negativni kapital. Visokih 48 negativnih posto ima djelatnost trgovine u upravljanju nekretninama, što je i logično s obzirom na to da se upravitelji nekretninama zauživaju uime zgrada kojima upravljaju, ali to nisu njihovi krediti; leasing je na visokih 45 posto. Zanimljivo je da je djelatnost hotelijerstva i ostalog smještaja na 38 posto. U posljednjih nekoliko godina mnogo se ulagalo u taj biznis i zato je ta razina ‘negativaca’ logična posljedica. No dogodi li se obrat u broju dolazaka i noćenja turista, toj djelatnosti prijeti velika opasnost od nelikvidnosti.

Dodajmo da se, također prema Fininim podacima, smanjuje iznos neplaćenih faktura u biznisu. Tako je na kraju studenoga ukupna vrijednost neizvršenih osnovica za plaćanje bila 14,37 milijardi kuna, odnosno 2,4 posto manja nego godinu prije. No ako se promatra razdoblje najžeće krize, 2012. i 2013., tada su brojke bile mnogo veće. U 2012. poduzetnici nisu mogli naplatiti 43 milijarde kuna, godinu poslije 33 milijarde. Od tada je dio kompanija propao, dugovi su otpisani, neke su se restrukturalizale i pokušale nastaviti raditi.

Da bi se mogle donijeti kvalitetne odluke o budućnosti poduzeća s negativnim radnim kapitalom, osim opipljiva financijskog i operativnog restrukturiranja važno je da se u pripremi za strateško restrukturiranje (analize šireg i užeg eksternog i internog okružja, izrada više scenarija srednjoročnih strategija, poslovnih planova i elaborata o potencijalnim ulaganjima…) osigura jasan i realan ‘pogled u budućnost’. Odgovara se na pitanja što operativno i financijski restrukturiranu organizaciju čeka u budućim razdobljima, kakve su joj mogućnosti u odnosu na okolnosti iz okružja te ima li od ulaganja u restrukturiranje ekonomsko koristi (ekonomski opravdani strateški zakret, očekivana vrijednost veća je od likvidacijske) ili treba krenuti drugim, radikalnijim putem (kontraktacija, probir i fokusiranje, žetva, likvidacija).

U takvim situacijama važno je da se što prije eliminiraju navike iz proteklih razdoblja, izbjegne grupna zaslijepljenost, nepotreba solidarnost i osigura učinkovito upravljanje promjenama. To uglavnom podrazumijeva cjelovite promjene u menadžmentu i često stvaranje dvaju povezanih menadžersko-konzultantskih timova sastavljenih većinom od novih ljudi, jednih zaduženih da profesionalno provedu operativno i financijsko restrukturiranje, a drugih da više s aspekta poduzetništva, dakle na temelju intuicije i hrabrosti, fokusiranja na dugoročnu održivost, kreiraju manje ili više dobre scenarije za budućnost te da ih, ako utvrde da ih ima, budu spremni i ostvariti – savjetuje Nikšić.

Negativni kapital negativna je vrijednost iskazana u bilanci stanja u pasivi na stavci ‘kapital i rezerve’. Uglavnom je posljedica dugogodišnjega akumuliranja gubitaka iz poslovanja čija negativna vrijednost s vremenom pretraje zbircu pozitivnu vrijednost ostalih pozicija kapitala i rezervi. To znači da je poslovni subjekt insolventan, da više nema imovinu dovoljnu da podmiri sve obveze. To indicira da je tvrtka (ako nije prekasno) zrela za restrukturiranje, a ako je prekasno, za stečaj. Pojam ‘negativni kapital’, koji upućuje na to da tvrtka ima veći dug u odnosu na vrijednost imovine, posebno je došao u fokus javnosti zbog slučaja Agrokor.

Tek tada, kad se provedu spomenute odluke, može se računati na kapital. Kapitala ima, Europa je veliko mjesto, a vlasnici kompanija moraju biti otvoreni prema promjenama. Kako nam kaže jedan investitor: ‘Zašto se u Hrvatskoj, primjerice, nije više razvio venture-kapital? Zato što se vlasnici žele što posto osigurati da će, kad stanu na noge, moći otkupiti svoj udio natrag. A to osiguranje vidi se u desecima ugovora koje žele potpisati s investitorima. No istodobno na brzu i efikasnu pravnu zaštitu ne mogu računati, pa ako im nije baš nužno, neće ni ulaziti u takve priče.’ I to je, nažalost, točno. Primjerice, Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga potkraj rujna 2011. oduzela je licenciju za rad društva Quaestus Investu čiji je suosnivač bio Borislav Škrgo. Godinu poslije Upravni sud poništio je to rješenje, no prekasno, Škrgo je odavno izgubio fond. Kad pravosude bude efikasnije, što gospodarstvenici zazivaju već desetljećima, kad vlasnik tvrtke bude pravno siguran, a investitor uvjeren da je njegovo ulaganje pravno sigurno, onda ćemo u Hrvatskoj moći svjedočiti sve većim ulaganjima. Do tada kompanije moraju interno provesti sve korake kako bi vratile povjerenje i vjerovati da će naći investitora koji će ih pogurati u nove pobjede.