Kad je riječ o kaznenim djelima, DORH odlučuje hoće li predmet dovesti pred sud, no zakon dopušta da onaj tko se smatra oštećenim jer je DORH odbacio predmet može pokrenuti tužbu, ali uz postupak prvog ispitivanja. A njega u pravilu suci odbacuju.
Nedavno je donesena još jedna u nizu odluka velikoga županijskog suda kojom se odbija prijedlog oštećenika kao tužitelja za provedbu dokaznog postupka prvog ispitivanja. Riječ je o odluci suca protiv koje je dopušten i pravni lijek žalbe o kojoj odlučuje vijeće, pri čemu se žalba zbog postojeće prakse nije ni uložila. Povod možda nije toliko važan, ali ta pojava itekako jest, i to za mnoge, a posebno za poduzetnike, kojima može ozbiljno ugroziti poslovanje. Naime, riječ je bila o spornom ugovoru između dvije tvrtke. Oštećena strana tražila je kazneni progona, jer je mnogo učinkovitiji od ‘obične’ parnice. Zašto je tako, nije teško pogoditi: već je sâm istražni postupak optuženiku loša reklama i radije će dug platiti nego se naći ‘pod istragom’. Također, rokovi zastare pri šteti nastaloj kaznenim djelom mnogo su dulji, a kaznena osuda s tzv. dvostrukim uvjetom saniranja štete vrlo je učinkovita.
Kad je riječ o kaznenim djelima, Državno odvjetništvo odlučuje hoće li predmet dovesti pred sud koji će konačno odlučiti ima li ili nema kaznenoga djela. Državni će odvjetnik u pravilu kvalitetno i odgovorno obaviti svoj posao i pokrenuti postupak ako za to ima uvjeta; ako tih uvjeta nema, neće ga pokrenuti. Unutarnji ustroj Državnog odvjetništva pri tome jamči da će odluka (ma kakva ona bila) biti mnogo više od odluke pojedinca. Međutim, i državni su odvjetnici ljudi, a ljudi grijše, pa je logično dati prigodu onima oštećenima nekim kaznenim djelom pokrenuti postupak pred sudom i možda postići nečiju kaznenu osudu. Nemamo nakanu polemizirati s pravom državnog odvjetnika da odbaci kaznenu prijavu. Bez toga, na kraju, ne bi mogao obavljati svoj posao. Ali kao neka vrsta kontrole rada Državnog odvjetništva prihvaćen je institut preuzimanja kaznenog progona tako da oštećena osoba preuzme ulogu tužitelja koji se uvijek može vratiti u postupak i na svoj trošak i rizik voditi taj postupak te tako na neki način raditi i u državnom interesu, posebno ako uspije s postupkom i dođe do osude. U praksi se ta oštećenikova ovlast onemogućava, na nekim sudovima čak i kao pravilo (gotovo) bez iznimke.
To se radi tako da se odbije provesti prvo ispitivanje (formalna radnja koja se ne može provesti izvan Državnog odvjetništva odnosno suda), postupak koji je preduvjet za podizanje optužnice. Zato se optužnica ne može podići i Državno odvjetništvo zapravo se dovodi u položaj da se ne kontrolira ispravnost njegove odluke. Najčudnije je što mu to svojim odlukama omogućava sud. Istodobno izvršna vlast, koja u resornome ministarstvu ima sve podatke o svakom spisu pa mora vidjeti da postoji problem (uz ostalo i nejednaku praksu sudova), pa tako i dva najveća suda, ne reagira. Riječ je o izvršnoj vlasti kao ovlaštenom predlagaču gotovo svih zakonskih promjena na tom području, o predlagaču koji je od objave pročišćenog teksta Zakona o kaznenom postupku u NN-u 121/2011 (575 članaka) u samo šest godina inicirao čak pet novela (od kojih je posljednja stupila na snagu u srpnju prošle godine) i tako promijenio čak 537 članaka. Sigurno su neke stvari popravljene, ali npr. ova koja je poznata kao problem niti je popravljena niti se s mjerodavnog mjesta argumentirano objasnilo zašto promjene nisu potrebne (a načelno je i to legitimna opcija).
