Premda kritičari nisu pokazali previše entuzijazma za posljednji film sedamdesetpetogodišnjeg Michaela Hanekea, riječ je o još jednom intrigantnom ostvarenju austrijskog redatelja. Haneke je ispričao veliku priču o propasti jedne buržujske obitelji, u svojoj srži ne toliko različitu od velikih priča kakvima se bavila europska književnost u prvoj polovici 20. stoljeća.
Fragmentiran narativ, emocionalna otištenost likova i isticanje tehnologije kao oruđa nadziranja, a ne komunikacije Hanekov su zaštitni znak. Nadalje apsurd i sarkazam kod Hanekea su uvijek suptilno koketirali s užasom, a ovdje je to najjasnije pa ‘Sretan kraj’ najbolje funkcionira kao crna komedija.
Osim toga, film sadrži nekoliko briljantnih scena koje bi mogle funkcionirati i zasebno kao kratki filmovi, a uz poslovno odličnu glumu Isabelle Huppert i Jean-Louisa Trintignanta svakako treba spomenuti i Fantine Harduin u ulozi tinejdžerke Eve.
