Božinović je morao u SAD jer govorimo jedno, a radimo drugo. Ili ništa

Ministar Božinović bio je u Washingtonu zbog LNG-a na Krku, strateškog američkog energetskog projekta, zbog progona organiziranoga kriminala i korupcije te zbog sigurnosti. Ukratko, zbog svih točaka na kojima Rusija pokušava i uspijeva izbušiti deklarirano hrvatsko-američko strateško partnerstvo te preuzima energetski monopol.

Zato je iznimno važno osvijestiti o kakvim je izazovima riječ – da se doslovce nalazimo u središtu političkoga rusko-američkog rata s pobočnim ‘me too’ ratnicima (Turska i Njemačka) koji će, vjerojatno, opet definirati neku podjelu Europe na Zapad i Istok. Pitanje je kada će ići granica? Hoće li Srbija biti povučena na Zapad ili će Hrvatska biti opet usisana u Istok? Ili će granica opet biti na Dunavu i Drini? Bilo bi još važnije da to osvijeste političke elite (i vlast i oporba), a prevažno da postignu političko suglasje o minimumu nacionalnog interesa. Barem o temeljnoj orijentaciji. I barem onoliko koliko su to političke stranke učinile kad je bila riječ o strateškim ciljevima hrvatske zapadne integracije u NATO i EU.

Temeljne hrvatske nacionalne interese u političkom pozicioniranju i strateška partnerstva uz pomoć kojih se ti ciljevi mogu ostvariti i nije teško definirati: ostati dio zapadnih integracija, imati što sigurnije i što stabilnije susjedstvo, osigurati opstojnost Hrvata u BiH zbog njihove sigurnosti, vlastite (granice) i regionalne sigurnosti (opstanak BiH), imati razvijene političke i ekonomske odnose sa susjedima, baš kao i sa svim gospodarski komplementarnim državama. Da, i s Rusijom, i s Kinom, i sa Srbijom, i s Turskom. Ali do razine koja ne ugrožava temeljne nacionalne sigurnosne interese. O tome bi se, vjerojatno, lako postigla suglasnost. Jasnije je i tko može biti hrvatski strateški partner za ostvarenje tih ciljeva: SAD i jedino SAD. Kao i uvijek do sada kad su u pitanju sigurnosni izazovi. Ali to ne znači okretanje leđa Europskoj uniji i njezinoj njemačko-francuskoj osovini. To ne znači zamrznuti ili zaoštriti političke odnose s Rusijom, Turskom ili Kinom. O tome bismo se već teže složili jer hrvatska ljevica, u tradiciji svojeg antiamerikanizma naslijedenoj još iz razdoblja hladnog rata, obično će staviti EU ispred SAD-a. Ali onda dođe neki striko Joe pa se ipak složi.

Tako naizgled Hrvatska i nema problem u definiciji nacionalnih interesa i odabiru strateškog partnera. Ali zašto je onda ministar unutarnjih poslova Davor Božinović pošao ili morao poći u Washington u obilazak vrhova najvažnijih američkih institucija (State Department, FBI, DEA, Ministarstvo pravosuđa…)? Pa ne valjda zato da pokaže američkim partnerima kako dobra policijska odijela mi šivamo? Već zato što govorimo jedno, a radimo drugo. Ili ne radimo ništa. A to se odnosi, prije svega, na LNG na Krku, strateški američki energetski projekt, na progon organiziranoga kriminala i korupcije, odnosi se na sigurnost. Ukratko, odnosi se na sve točke na kojima naši darežljivi ruski prijatelji pokušavaju i uspijevaju izbušiti deklarirano hrvatsko-američko strateško partnerstvo te preuzimaju energetski monopol. Ministru Božinoviću nesumnjivo je prihvaća iznimna čast da bude taj kojemu se adresiraju problemi i pruža partnerska ruka. Ali tako mu je istodobno pređana i odgovornost za provedbu, da u razumno vrijeme pokaže partnerima da nacionalne interese u Hrvatskoj nisu potpuno progutali privatni interesi i osobne obveze. I u tome mu valja poželjeti sreću. Jer, u suprotnom, bojim se da bi se Hrvatska 2018. mogla naći u poziciji da počne gubiti ono što je 1991. ostvarila – državu i zapadnu perspektivu.