Srbija nema kapitalizam, nego dirigirani socetativizam

Zašto u Srbiji nije uspio kapitalizam? Jer Srbi i dalje vjeruju da je socijalizam bolja prošlost. To je bježanje od preuzimanja sudbine u svoje ruke. Kad god je teško, Srbin idealizira prošlost, i dalje previše očekuje od države, nesklon je inovacijama i poduzetničkom riziku te podcjenjuje znanje. Hrvatska i Srbija su, naravno uz Grčku, dva najveća ekonomska bolesnika i dva najneuspješnija gospodarstva Europe. Vjerujem pokazateljima koji kažu da je bruto domaći proizvod u obje države danas manji nego 2008. Deset izgubljenih godina! Što su naše političke elite radile u tom desetljeću? Zbunjivale nas četnicima i ustašama. Na dugi rok to su beznadne ekonomije.

Otkako je, nakon 2000., premijer Zoran Đinđić pokrenuo reforme i modernizaciju Srbije, počela je i hajka na poduzetnike i biznismena. To je bio odgovor protivnika kapitalizma u Srbiji. A takvih nije malo jer je politička elita, prije i poslije Đinđića, forsirala klijentelističku državu koja je izdržavala brojnu klijentelu – radnike, vojsku, policiju, sindikalne vođe, kulturnu elitu, dio inteligencije, suce, popove, sitne seljake… Bio je to sretan spoj političara i naroda u obrani socijalističkih vrijednosti – pravde, egalitarizma, raspodjele… Ali pojavio se paradoks. Što su se socijalističke vrijednosti više branile – više je propadalo srpsko gospodarstvo. Populizmom narkotiziranom javnom mnijenju za sve su bili krivi bogati poduzetnici i biznismeni. Mučno mi je više bilo slušati političare, analitičare, kulturne radnike i lijevo zaraženu inteligenciju da su ‘tajkuni’ krivi za sve. Srbija je puna takozvanih narodnih majki koje stalno nariču nad sudbinom radničke klase, znaju što je pravda i kako treba izgledati privatizacija. Te ‘majke Terezije’ napravile su karijere na osudi uspješnih biznismena i za to dobile medalje i odlikovanja, njihovim imenima ovješene su nagrade koje se dijele borcima za bolju prošlost. Optužbe na račun srpske poslovne elite u neskladu su, međutim, sa statističkim podacima – domaći biznismeni vlasnici su oko petine srpskoga gospodarstva, od kojeg je polovina u rukama države, odnosno vladajućih partija. Već nekoliko godina najveću profitabilnost i efikasnost imaju privatne kompanije, najneuspješniji dio srpskoga gospodarstva su državne kompanije. Ovom knjigom htio sam pružiti priliku nekolicini najvećih srpskih biznismena da objasne kako su pokrenuli svoje biznise i da najprije mladim ljudima pokažu kako izgleda njihova poslovna filozofija. Činilo mi se da bi njihova priča mogla biti skroman prilog promjeni vladajućeg mainstreama i doprinos ubrzanju i završetku tranzicije.

Srbija u proteklih nekoliko desetljeća nije imala kapitalizam, pa se ne može ni govoriti o njegovoj (ne) uspješnosti. To bih prije nazvao dirigiranim societatizmom. Moja istraživanja pokazuju da je svaki od četiri-pet pokušaja ekonomskih reformi i uvođenja kapitalizma od smrti Josipa Broza Tita 1980. do danas propao nakon kratkog vremena jer su nesposobni političari-populisti odustajali pod izgovorom da ‘narod neće reforme i kapitalizam’. Podsjetit ću samo na neke pokušaje: Milka Planinc s Dugoročnim programom ekonomske stabilizacije, Branko Mikulić s Tri reforme, Ante Marković sa svojim liberalnim reformama i Zoran Đinđić s liberalizacijom i privatizacijom. U slučajevima Markovića i Đinđića otpor reformama bio je toliko jak da su protivnici ubili državu (Jugoslaviju) i premijera (Đinđića). Kakav je to danas kapitalizam u Srbiji kad je pola gospodarstva u rukama države, kad jedan čovjek zamjenjuje Berzu, Komisiju za hartije od vrednosti, Antimonopolsku komisiju, Agenciju za javne nabavke… a država arbitrira i upravlja polovinom tržišta? Zašto nije uspio kapitalizam? Jer Srbi i dalje vjeruju da je socijalizam bolja prošlost. To je bježanje od preuzimanja sudbine u svoje ruke. Kad god je teško, Srbin idealizira prošlost, i dalje ima prevelika očekivanja od države, nesklon je inovacijama i poduzetničkom riziku i podcjenjuje znanje. Inače, ne sjećam se da sam u uvodu knjige bilo gdje pokazao animozitet prema Jugoslaviji. Ako ste mislili na animozitet prema socijalizmu, to da, ne krije ga.

To uopće nije bio fiktivni scenarij. On je funkcionirao. Markovićeva reforme donijele su nevjerojatan poduzetnički polet. To je bila prilika ne da se pod svaku cijenu očuva Jugoslavija mimo volje članica federacije, nego da se započne i brzo završi tranzicija kao u bivšim komunističkim državama. Nije bilo važno hoće li Ante Marković ostati savezni premijer i hoće li opstati federacija. Ključno pitanje bilo je promjena sustava. Ni čehoslovačka federacija nije opstala, ali su članice postale moderne kapitalističke države.

U vrijeme Miloševićeva režima u Srbiji nije postojao kapitalizam, pa prema tome nije mogao postojati ni ortački kapitalizam. To je bilo dirigirano socijalističko-klientelističko gospodarstvo. Međunarodne sankcije i ekonomska izolacija samo su pojačali spregu političkih i kriminalnih struktura i stvorili ‘poslovni’ model u kojem se obogatio sloj ljudi kojima je Milošević kao nedodirljivi lider dao ‘koncesiju’ da se bave uvozom cigareta, nafte, duhana, hrane i izvozom pšenice i oružja. Taj model nije bio zapreka, već prednost da se pojedinci obogate. Njihova poslovna carstva nastala na Miloševićevim ‘koncesijama’ nestala su čim se promijenila vlast. Dio današnje srpske poslovne elite jest nastao 90-ih godina prošlog stoljeća na valu Markovićevih reformi, ali najviše uspješnih biznismena svoje je poslove i prvobitni kapital steklo izvan Miloševićeve Srbije. U Rusiji, na Cipru, u Velikoj Britaniji, Češkoj, Njemačkoj…

Nemojte zaboraviti da su mnogi poduzetnici zbog tih vještina još u socijalizmu završili u zatvoru. Kao i Ante Todorić. Titov obračun s takozvanim tehnomadžerima početkom 70-ih godina bio je vrlo surov u Srbiji. To što vi nazivate poslovnom elitom nije nastalo kao posljedica sistemskog plodnog tla koje je stvorio socijalizam kao društveno-ekonomski model. Socijalizam s partijskom (takozvanom društvenom) svojim nije imao sistemsku sposobnost stvaranja poduzetničkih vještina kod direktora, a kamoli kod radnika. Pojedini socijalistički direktori imali su menadžerske i poduzetničke sposobnosti više zahvaljujući individualnim sposobnostima i sklonostima, a ne kao vještine koje je poticao socijalizam. Oni su više bili rijetka iznimka, a ne pravilo u socijalizmu. Oni su nastajali usprkos, a ne zahvaljujući socijalizmu.

Tranzicija je prirodno i logično mjesto za prvobitnu akumulaciju kapitala. Mislim da je tranzicija pravedniji mehanizam prvobitne akumulacije kapitala od, recimo, revolucije. Animozitet naroda stvorili su socijalističko naslijeđe i aktualni politički populisti. Nas su naučili da trebamo biti svi jednaki i da svi imamo isto. Zato je socijalizam propao. Ali o uzrocima propasti socijalizma malo tko želi javno govoriti. To je tabu tema i zato ideja socijalizma tako uporno opstaje u javnom mnijenju. Za pravila igre u jednom društvu iznimno je važna pravna država koja ih treba nadzirati i voditi. Od tih pravila nitko nije izuzet, pa ni poslovni ljudi. Kod nas, međutim, postoji pogrešno uvjerenje da država treba spriječiti svako bogaćenje. A da političari odlučuju koga od biznismena treba uhititi i osuditi.

Hrvatska i Srbija su, naravno uz Grčku, dva najveća ekonomska bolesnika i dva najneuspješnija gospodarstva Europe. Vjerujem pokazateljima koji kažu da je bruto domaći proizvod u obje države danas manji nego 2008. Deset izgubljenih godina! Što su naše političke elite radile u tom desetljeću? Zbunjivale nas četnicima i ustašama.

Vidim da je Todorić ‘kost u hrvatskom grlu’. I to se uklapa u tezu o antipoduzetničkoj klimi u Hrvatskoj. Danas se loše govori o Todoriću, a iz mnogih nagovještaja vidi se da će se sutra tako o Emilu Tedeschiju i Mati Rimcu. Nisam spreman generalizirati priču o Todorićevu uspjehu koji je poduprla država. I u dijelu srpske javnosti kruži ta priča kako je Agrokor zapravo nacionalni projekt i da je zato Todorić uspio. Prije bih rekao da Todorić ima nesumnjive poduzetničke kvalitete, o čemu govore kompanije poput PIK-a Vrbovec, Belja, Zvijezde, Leda, Jamnica… Poduzetništvo je i rizik, od kojeg nije bio imun ni Ivica Todorić. Njegove investicijske ambicije i uporno odbijanje da odvoji upravljanje od vlasništva doveli su ga do propasti. Naravno da je grijesio, pa to nije neobičajeno u biznisu. Kockao se, izgubio i trebalo je pustiti da ga tržište kazni. I da kompaniju preuzmu oni koji su u nju uložili novac. Sve priče kako bi Todorićeva propast ugrozila hrvatsku ekonomiju populistička su tlapnja pojedinaca iz hrvatske vlade. Propao bi Todorić, ali ne i Ledo, Belje, Jamnica… Te kompanije samo bi promijenile vlasnika.

Rekao bih da se progon uglavnom temelji na toj matrici. Nevjerojatno je kako se hrvatska javnost olako zakvačila za odluku političkih avanturista da država uđe u Agrokor i omogući pojedinima da čerupaju tuđu imovinu. Hrvatskoj je smetao Todorić koji je stvorio najveću regionalnu kompaniju, a ne smetaju oni koji sad to beskrupulozno razvlače. Zaprepastili su me likovanje i prijezir javnosti prema onome što je stvorio Ivica Todorić.

Njih dvojica mnogo su se brže od svojih država i društava mijenjali, modernizirali i stvarali kapitalizam. Napravili su europske kompanije, doneli europske vrijednosti, manire, znanja i tehnologije u svoje kompanije. Mišković je, čini mi se, više radio na stvaranju ozbiljnog korporativnog sustava i odvajanju vlasništva od upravljanja. Agrokor je više bio klasična proizvodno-trgovačka kompanija u kojoj su se nesretno miješali vlasništvo i upravljanje. Mišković u odboru direktora Delta Holdinga ima sedam-osam vrhunskih menadžerskih imena i oni imaju vrlo veliku slobodu odlučivanja i manevriranja u upravljanju poslovima za koje su zaduženi jer Mišković u njih ima apsolutno povjerenje. Vlasnik Delte sklon je čestom dovođenju inozemnih vrhunskih stručnjaka ako u Srbiji ne postoji takva vrsta znanja. Čini mi se da se Mišković više oslanja na znanje, Todorić na lojalnost. Mišković je portfelj svoje kompanije fokusirao na dvije-tri stvari, Todorić je više bio svaštar i htio je raditi od svega po malo. Ključna je razlika u poslovnim filozofijama. Miškovićeva Delta više sliči investicijskom fondu koji stvara, podiže i prodaje tvrtke na vrhuncu njihove vrijednosti. Mišković je, za razliku od Todorića, bolje i na vrijeme razumio rizike – kad je shvatio da je prezadužen i kad je zaduženost ugrozila njegov Delta Holding, on je prodao trgovačku tvrtku Maksi za bajoslovnih 932,5 milijuna eura i razdužio se. A novac od prodaje kompanije reinvestirao. Mišković u svakom trenutku ima točan pregled igre i zna položaj kompanije, što se ne bi moglo reći za Todorića, osobito godinu-dvije prije nego što je nedvojbeno zapao u probleme.