Hrvatska nema plan ni za dobra vremena, a kamoli za novu krizu

Dogodi li se uskoro globalna recesija, traženje ravnoteže između preživljavanja poslovnih aktera na tržištu i državnih interesa (prije svega punjenja proračuna) bit će tema koja će se morati brzo apsolvirati. Inače će svijet za godinu-dvije izaći iz recesije, a Hrvatska će opet u njoj čamiti šest godina.

Kad su u SAD-u počeli potresi na burzama, u Zagrebu je održan prvi skup na temu optimalnog odnosa između slobodnog tržišta i nacionalnih interesa. Jedna od iznesenih teza glasi da danas ne postoji slobodno, nego otvoreno tržište koje je pod snažnim utjecajem državnih intervencija.

Nažalost, prije će biti da je riječ o drugoj mogućnosti. U uvjetima u kojima se financijsko bogatstvo koncentrira u sve manjem postotku populacije, platežno sposobna potražnja za sve većom svjetskom proizvodnjom robe i usluga stvara se zaduživanjem država i pojedinaca. Komparativna prednost kapitalizma nad propalim socijalizmom ogleda se u sposobnosti da se kao sustav uspijeva održavati na mnogo višoj razini dugova, ali to je rizična strategija.

Teško je procijeniti što je konkretan povod za iznenađujući potres na burzama (je li se ikad dogodio očekivani potres?), ali možda treba uzeti u obzir baš tu visoku razinu dugova nagomilanih diljem svijeta. Mnogi ekonomisti, pogotovo oni bliski bankarskom sektoru, već pet godina najavljivaju da samo što nije počeo rast kamata u svijetu.

Ekonomisti pripadnici ‘škole zdravog razuma’, međutim, upozoravaju na to da je svjetska financijska, ali i realnogospodarska struktura dramatično nestabilna i da bez potresa, pa i sloma, ne može podnijeti teret viših kamatnih stopa.

Porastu li kamatnjaci, znatan dio od spomenuta 223 bilijuna dolara svjetskog aduga neće se moći servisirati. Usljedit će osobni bankroti pa bankroti banaka koje neće moći naplatiti kredite, zatim će banke smanjiti kreditnu aktivnost pa će tvrtke, bez novih kredita, uz istodobnu smanjenu potražnju također doći u zonu bankrota. Usljedio bi još jači stupanj ionako rastućega mekog protekcionizma. Ukratko – zaraza i epidemija. Već viđena ne tako davne 2008. Recesije jesu dio kapitalističkog ciklusa, no ako se učestalo pojavljuju, i to sa žestokim posljedicama, sezonska pojavnost niti je utješna niti bezopasna. Ako radikalne političke stranke dobivaju sve više glasova u vrijeme faze rasta, nije teško zamisliti što bi se dogodilo u uvjetima globalne recesije.

Hrvatska u tim globalnim opasnostima ne može biti relevantan međunarodni čimbenik. Moguće je osmišliti plan za novo pogoršanje globalnog stanja. Varijanta ‘razbij u slučaju nužde i upotrijebi’. Nažalost, mi kao zajednica nemamo plan ni za ova dobra vremena. Sve se nešto ‘pimpla’ i politikantski kalkulira. Osim smanjivanja vanjskog duga nijedna se druga, kako se to kaže, reforma ozbiljno ne provodi. I ne samo to. Čak je i popis reformi bez temelja u nekim osnovnim odrednicama društva. Prošlo je već četvrt stoljeća, a da se nismo ni pokušali dogovoriti o temeljnim pitanjima.

Na dan kad su u SAD-u počeli potresi na burzama, u Zagrebu je (u organizaciji Matice hrvatske i programskoj suradnji s Liderom) održan, kako mi se čini, prvi skup u četvrt stoljeća na temu optimalnog odnosa između slobodnog tržišta i nacionalnih interesa. Jedna od iznesenih teza glasi da danas ne postoji slobodno, nego otvoreno tržište koje je pod snažnim utjecajem državnih intervencija.

Dogodi li se uskoro globalna recesija, traženje ravnoteže između preživljavanja poslovnih aktera na tržištu i državnih interesa (prije svega punjenja proračuna) bit će tema koja će se morati brzo apsolvirati. Inače će svijet za godinu-dvije izaći iz recesije, a Hrvatska će opet u njoj čamiti šest godina.