Zamka uključivanja javnosti

Hrvatskoj su potrebne duboke promjene kojima će završiti vladavina kojekakvih političkih i ekonomskih mitova, od ideja dominacije državnog vlasništva i čvrstog upravljanja nacionalnom ekonomijom a la Putin do mitova konzerviranja većine nacionalnog teritorija i pretvaranja u rezervate bez ekonomske aktivnosti.

Vlada namjerava izraditi i predložiti parlamentu novu razvojnu strategiju za desetljeće koje je pred nama. Dokument koji bi trebalo izraditi Vladino resorno ministarstvo zaduženo za regionalni razvoj i povlačenje novca iz europskih fondova nosi ambiciozan naslov ‘Nacionalna razvojna strategija – Hrvatska 2030.’ Ministrica resornog ministarstva poziva sve građane da se uključe u izradu razvojne strategije i oblikovanje Hrvatske kakvu želimo. Može li biti bilo što dvojbeno u takvoj namjeri izabranih političara? Nacionalno strateško planiranje obilježje je manje razvijenih zemalja nastalih iz bivšega sovjetskog bloka u kojemu je dominirala doktrina središnje, netržišne raspodjele ekonomskih resursa, dakle prema načelu ‘top-down’. Europska unija već nekoliko fiskalnih razdoblja primjenjuje načelo upravljanja socioekonomskim razvojem koji polazi od lokalnih jedinica, dakle ‘bottom-up’. Bilo kakvo strateško planiranje na ‘nacionalnoj’ razini u Hrvatskoj kao članici kluba najrazvijenijih zemalja svijeta, dakle, nije pretjerano smisleno. Posebno ako su nam poznate činjenice dosadašnjeg asimetričnog regionalnog razvoja, nepodnošljivo velikih razlika u razvijenosti hrvatskih pokrajina i dubokih strukturnih neravnoteža nastalih neprekidnom državnom intervencijom u pojedinim sektorima hrvatske nacionalne ekonomije.

Uključivanje široke javnosti u izradu strateške vizije hrvatskog društva u idućem desetljeću u ovoj fazi također može biti proturječno. Javnost je, gotovo smo smirnili, izrazito zbužena signalima kakve odašilju različite skupine za pritisak kojima je jedini cilj konzerviranje u tranziciji stečenih pozicija. Nemoguće je očekivati od hrvatskih građana dekodiranje konfuznih političko-propagandnih poruka i prepoznavanje vizije zemlje u kakvoj bi željeli živjeti 2030. Odgovorni bi političari s pomoću metoda utemeljenih na znanosti i znanju morali razumjeti što je dobro za većinu građana. Autor ovog teksta tako bi mogao kandidirati jednostavnu viziju budućnosti: Hrvatska bi u idućim godinama, umjesto što preživljava u slijepoj ulici ekonomskog stagnacije, morala postati napredna i uspješna zemlja u kojoj bi poduzeća u okružju slobodnog tržišta otvorila mnogo kvalitetnih radnih mjesta, a građani prestali bježati u razvijene europske zemlje. Rječnikom ekonomista, Hrvatskoj je potreban ubrzan ekonomski rast prema godišnjoj stopi od četiri do šest posto. I, dakako – ravnomjeran regionalni razvoj.

U dva protekla desetljeća hrvatski političari prihvatili su više od dvjesto različitih strateških dokumenata. Posljednji je ‘Strategija regionalnog razvoja – Hrvatska 2020.’, prihvaćen u srpnju 2016. Metodološki pomalo staromodan, taj je dokument ipak dijagnosticirao očitu činjenicu neravnomjernoga regionalnog razvoja i pokusao odrediti ciljeve i prioritete razvoja pojedinih dijelova Hrvatske. Vlada je, dakle, do 2020. planirala provesti plan nacionalnih reformi, koncentrirati javnu politiku na regionalni razvoj (opet centraliziranim političkim, ‘top-down’ rasporedom fiskalnih poticaja?) te ostvariti dva glava cilja: povećati održivost javnog duga te promicati rast i zapošljavanje.

Zanemarimo li utopijsku deklaraciju vizije iz tog dokumenta da će Hrvatska 2020.(!) biti ‘zemlja regija blagostanja i sretnih ljudi’, ozbiljni nedostaci tog dokumenta mogu se pronaći u strateškim rješenjima – u načinu na koji će se ostvariti postavljeni općeniti ciljevi. Strategija je konfuzna, mjere i provedbeni projekti izrazito niskog intenziteta, financijski okvir uglavnom se oslanja na strukturne fondove Europske unije. Jesmo li nakon dvije godine od prihvaćanja tog dokumenta na pola puta od njegova ostvarenja? Ni približno, što taj dokument osim njegove birokratske svrhe čini gotovo bezvrijednim. Ako Hrvatska želi napredak, ubrzan ekonomski rast kakav možemo vidjeti, primjerice, u Rumunjskoj i rast blagostanja u idućem desetljeću, kreatori javne politike moraju predložiti jasnu viziju kako bi zemlja trebala izgledati 2030. ili 2040. Hrvatskoj su potrebne duboke promjene kojima će završiti vladavina kojekavih političkih i ekonomskih mitova, od ideja dominacije državnog vlasništva u kreiranju novih vrijednosti i čvrstog upravljanja nacionalnom ekonomijom a la Putin do mitova konzerviranja većine nacionalnog teritorija i pretvaranja u rezervate bez bilo kakve ekonomske aktivnosti. Hrvatska 2030. mora postati zemlja slobodnog tržišta i dinamičnog poduzetništva oslobođenog pretjeranog državnog paternalizma, poput zemalja u razvijenom europskom okružju.

Digitalna transformacija, novi poslovni modeli, promjena ponašanja kupaca i umjetna inteligencija bile su glavne teme osme Liderove tehnološke konferencije.

Dijalogizacija i promjena poslovnih modela, problem nedostatka inovativnosti u sektoru, globalna konsolidacija sektora, utjecaj na regiju SEE te promjena TMT ekosustava i navika kupaca bile su ključne teme konferencije ‘Tehnologija – mediji – telekomunikacije (TMT), trendovi 2018.’, u utorak održane u Zagrebu. Organizirali su je Lider i tvrtka PwC Hrvatska.

Skup je pozdravnim govorom otvorio Miodrag Šajatović, glavni urednik Lidera, istaknuvši da su menadžerima i poduzetnicima nužne informacije o najnovijim tehnološkim trendovima kako bi lakše odlučivali o ulaganju u nove tehnologije.

U uvodnom izlaganju o trendovima u telekomunikacijama u 2018. govorio je Dejan Ljuština, partner u PwC-u Hrvatska. Usporedio je doseg nove tehnologije 2011., kad se ova konferencija održala prvi put, i današnje. – Nove tehnologije razvijaju se vrlo brzo. U odnosu na prvu konferenciju brzina je premašena stotinu puta. Tehnološke kompanije prošle su godine znatno povećale svoju vrijednost, primjerice Amazon 60 posto, Microsoft i Apple 40-ak posto.

Korisnike treba educirati o prednostima digitalne transformacije. Na drugom okruglom stolu Liderove konferencije ‘TMT’, naslovljenom ‘Glavne nove tehnologije i njihova primjena u praksi’, sudionici su iznijeli iskustva tvrtki koje predstavljaju. Direktor Infodoma Slavko Vidović smatra da zbog brzine razvoja novih tehnologija transformacija treba postati stalna. Mario Žižek, predsjednik Uprave Addiko banke, istaknuo je da je digitalna transformacija u bankarskom sektoru uslugu učinila dostupnijom klijentu. Pohvalio se da je ta banka prva u Hrvatskoj otvorila digitalnu poslovnicu. Digitalizacija je zahvatila i Hrvatsku poštu koja će tržištu uskoro ponuditi nove poslovne modele. Ipak, Ivan Čulo, predsjednik Uprave, izjavio je da nije izgledno da će Pošta uskoro upotrebljavati dronove kao dostavljajuće jer to nije jednostavno provesti. Nije jednostavno ni digitalizirati koncern koji ima poduzeća u nekoliko država kao što je, primjerice, Atlantic Grupa. Mladen Pejković, izvršni direktor u Atlantic Grupi, istaknuo je da to dovodi u pitanje centralizirano upravljanje i da bi, kad bi se svaka kompanija u sastavu Grupe zasebno digitalno transformirala, nestalo kompanijske sinergije. – Nemamo kapaciteta da istodobno pokrenemo veliku transformaciju, zbog čega ćemo je provoditi u dvije faze – naglasio je Pejković.

Za razliku od drugih kompanija tehnološki inovativni Siemens već je u četvrtoj industrijskoj revoluciji. Mladen Fogec, predsjednik Uprave, objasnio je da se transformacija u toj kompaniji provodi u dva kanala: jedan je ono što se isporučuje tržištu, a drugi je digitalna transformacija Siemensovih zaposlenika, nužna da bi tehnologiju koju proizvode mogli predstaviti krajnjim korisnicima i pokazati njezine prednosti. – Osim što tržištu možemo ponuditi nešto novo, moramo ga i educirati kako bi korisnici shvatili što dobivaju. Riječ je o intelektualnom vlasništvu i znanju u nekom softveru za digitalnu transformaciju za koji nitko u trenutku kad ga plaća ne zna što će dobiti njegovom upotrebom. Zbog toga se tržište mora educirati – rekao je Fogec, istaknuvši da za digitalnu transformaciju treba također imati uvjete.

Vrijednost najvećih tehnoloških kompanija tri i pol trilijuna kuna i nema industrije u koju Amazon, Apple, Facebook nisu zašli sa svojim rješenjima. Regija SEE trebala bi raditi osam godina da dostigne vrijednost velikih tehnoloških kompanija – istaknuo je. Ljuština je predstavio rezultate dosad najvećega globalnog istraživanja o digitalnoj transformaciji koje je PwC proveo među 1293 izvršnih direktora i predsjednika uprava koji su spremni na velika ulaganja da bi održali korak s brzim tehnološkim promjenama. Ono je pokazalo da su tvrtke spremne ulagati u razvoj, pri čemu čak 54 posto njih namjerava ulagati u razvoj svojeg poslovanja na temelju umjetne inteligencije. Također je naglasio da je nužno mijenjati poslovne modele jer se sektor telekomunikacija suočava s velikim izazovima. To su, prije svega, nove mobilne tehnologije i promjena ponašanja korisnika. Digitalna transformacija, infrastrukturni izazovi, nove tehnologije i privlačenje kvalitetnoga kadra bile su glavne teme prvog okruglog stola na kojemu su predsjednici uprava vodećih domaćih i regionalnih kompanija iz sektora TMT-a iznijeli kako se.