I zagrebački domaćini i Vučić gledali su samo prema Washingtonu

Jedina zapreka Srbiji kao novoj gospodarici Balkana trenutačno je SAD, koji u takvom konceptu gubi ulogu u Europi. SAD je jedini partner na kojeg se Hrvatska u takvom rasporedu snaga može osloniti – ali samo do granica američke pragme i američkog interesa. A američki je interes da Srbija uđe u NATO.

Posjet srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj na poziv hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović na kraju je ispao upravo onakav kakav je trebao biti – kao otvaranje dijaloga o neriješenim međudržavnim pitanjima u sklopu procesa novog strukturiranja država na europskom jugoistoku. No moglo bi se reći da je Hrvatska u tome imala više sreće nego usklađenog planiranja. Iako su im funkcije sukladne, političke pozicije srpskog predsjednika i hrvatske predsjednice dijametralno su različite. Vučićeva su predsjedničke ovlasti male, gotovo simbolične, ali preko svoje stražnje strukture kontrolira cjelokupnu srpsku politiku. Slično kao nekoć Slobodan Milošević. Ovlasti hrvatske predsjednice nešto su veće, ali u hrvatskom političkom prostoru ne kontrolira gotovo ništa. Njihove političke biografije također su različite. Grabar-Kitarović dolazi iz diplomatskog miljea, s iskustvom NATO-a i izrazito prozapadnom i proameričkom orijentacijom. Vučić je modernizirana verzija velikosrpske politike: izrastao pod skutima četničkih vojvoda Vojislava Šešelja i Tomislava Nikolića, odavno politički nadrastao svoje rane učitelje, iznimno inteligentan, nekadašnji daroviti šahist koji politiku uvijek igra paralelno na nekoliko ploča, kontrolira cijeli politički život u Srbiji. Vlada despotski. Ali i Zapad i Istok i Jug vole takve vladare u Srbiji.

Najveća je ipak razlika između aktivne srpske i neaktivne hrvatske vanjske politike. Vučić nastoji igrati na neku moderniziranu inačicu nesvrstanosti između Rusije i Amerike i ima ambiciju integrirati Srbiju u EU uz potporu njemačke kancelarke Merkel. Hrvatska je pak uglavnom šutljivi promatrač, bez vlastite politike i političke promidžbe.

Jedina zapreka Srbiji kao novoj gospodarici Balkana trenutačno je SAD, koji u takvom konceptu gubi ulogu u Europi. Odgovor je američka energetska ofenziva na Jugoistočnu i Srednju Europu preko LNG-a, koja dokida energetsku ovisnost o Rusiji, i inicijativa Triju mora, koja povezuje države članice EU i NATO-a iz Srednje i Jugoistočne Europe energetskim i infrastrukturnim projektima. Kao i u mnogim prijelomnim trenucima novije povijesti (Oluja, ulazak u NATO i EU) SAD je jedini partner na kojeg se Hrvatska u takvom rasporedu snaga može osloniti – ali samo do granica američke pragme i američkog interesa. A američki je interes da Srbija uđe u NATO. To je ona fleksibilna linija koju Vučić nastoji okrenuti u svoju korist, a hrvatske vlade (od Milanovićeve nadalje) ili neki lobiji u njima ne žele taj američki interes pretvoriti u hrvatsku prednost. Energetska koletiranje s Rusijom, najvidljivije u odugovlačenju gradnje LNG terminala na Krku, najbolji je primjer.

Poziv predsjednice Grabar-Kitarović srbijanskog predsjedniku Vučiću, kako bi uvela Hrvatsku u play-off, u takvim je uvjetima uistinu bilo politički rizik. Srpska je politika učinila sve da se posjet ne dogodi, izazivajući konflikt. Na kraju je ispalo dobro čak i ono što je izgledalo kao Vladino miniranje Predsjedničine inicijative poput zahtjeva za ratnu odštetu. Hrvatska se pokazala kao država koja nudi dijalog, ali i postavlja zahtjeve i ne zaboravlja. Ali politika se ne može zasnovati na sretnom spletu okolnosti. Već sljedeći put Vučić će imati pet razrađenih odgovora na hrvatske zahtjeve za ratnu odštetu. Bojim se da Hrvatska, u skladu sa svojom političkom tradicijom, neće imati ništa.