Veleposlanici SAD-a i Rusije u Hrvatskoj više ne skrivaju da su dio čvrstih državno-privatnih poslovnih partnerstava. Diplomatsko lobiranje stvar je prošlosti. Sada se žestokim pritiscima, ako treba i učjenama, bori za interese svojih biznismena. Hrvatska strana pravi se da to ne vidi.
Zaista treba biti naivan i slijep kraj zdravih očiju pa ne vidjeti da ta dva veleposlanička nastupa najjasnije pokazuju da je nastupila era ‘Rambo-diplomacije’. Nekadašnja uglađena i sadašnja sirova diplomacija mogle bi se usporediti s boksom u rukavicama od deset unci i ‘uhvati kako možeš’ borbama modernih gladijatora u žičanim kavezima. Svijet, pa onda i Hrvatska, suočen je sa žestokim, nereguliranim slobodnim tržištem na kojemu se ne tuku pojedinačne korporacije iz različitih zemalja. Na djelu je nepoštovana konkurencija državno-privatnih partnerstava. Više se ne može povući granica do koje neki diplomat u stranom zemlji lobira za tvrtke iz svoje zemlje, a gdje počinje sirovi, ucjenjivački, otvoreni, zajednički, neprikriveni nastup čvrstoga državno-industrijskog kompleksa.
Ruska država i podobni privatni poduzetnici bore se za udio u posrnu Agrokoru. Amerikanci do boli zavrću ruke Plenkoviću i ekipi ne bi li se pokraj Krka napokon smjestio plutajući LNG terminal za plin koji bi dovozile privatne američke kompanije. Kineski veleposlanik Hu Zhaoming ustaje u obranu kineske kompanije CBRC koju austrijski Strabag optužuje da je za Pelješki most pobijedila dampaškom cijenom gradnje. Izraelci čine sve što mogu da Hrvatska kupi ne baš nove vojne avione F-16. Tu su onda i Mađari sa svojim interesima Mola i OTP banke. Pa Turci sa svojim interesima…
Što se može učiniti u Hrvatskoj? Prvi je pristup ‘glava u pijesku’: praviti se da državno-privatna poslovna partnerstva ne postoje i da ih strane zemlje ne primjenjuju u Hrvatskoj.
Drugi je pristup da prešutno prihvaćamo realnost, ali nemamo razrađen pristup. Pa se odlučuje od slučaja do slučaja. Često uza sumnju da je prevladao interes koji ima veze s uzimanjem određenog postotka provizije. Treci bi pristup bio da politika i struka otvoreno počnu analizirati što se događa, otkrivati najbolju praksu malih zemalja koje iz grube stvarnosti izvlače maksimum nacionalnog interesa i da se javno formuliraju načela kako se odnosi prema državno-privatnim nasrtajima.
