Voda kao biznis MOŽE LI SE VAŠA TVRTKA UKLJUČITI U INVESTICIJE OD 1,6 MILIJARDI EURA?

Hrvatskom vodnom gospodarstvu trebaju ulaganja od 3,7 milijardi eura. Zasad su pripremljeni projekti teški 1,6 milijardi eura, što je ogroman iznos, tek nešto manji od Pelješkog mosta. Stoga je i razumljiv probuđeni interes cijele poslovne scene za vodu.

No, ako prodajete dobro koje svatko mora konzumirati, onda ste sigurno u središtu odličnog biznisa. Je l’ da? Možda se na prvi pogled čini tako, ali ne mora biti. Ne, ako ste u biznisu vodoopskrbe i odvodnje u Hrvatskoj. Naime, otkad je Zakonom o vodama isporuka javnih vodnih usluga prestala biti komunalna i postala tržišna djelatnost, do danas se broj isporučitelja te usluge popeo do 156, a prema dostupnim javnim podacima za 2016. godinu, jedva 50 tih lokalnih gradskih tvrtki zabilježilo je više od 100 tisuća kuna dobiti. Taj poslovni parametar dobro pokazuje nedostatak snage isporučitelja javnih vodnih usluga da provedu investicije vrijedne 3,7 milijardi eura, koliko se procjenjuje da je Hrvatskoj potrebno da dosegne standarde i obveze iz europskih direktiva o kakvoći vode i komunalnim otpadnim vodama.

Europska sredstva za obnovu i modernizaciju vodovodnih i odvodnih mreža postoje, ali zasad je u provedbi ni četvrtina planiranih investicija, a u planu ih je ni polovina. No, i ono što se priprema vrijedi 1,6 milijardi eura, što je svakako pozamašan kolač za svakog poduzetnika koji puca na sudjelovanje u tim projektima. Osim općenitih poslovnih pokazatelja, stanje u vodokomunalnom sektoru najbolje opisuju podaci o gubicima vode i korisnicima. Primjerice, jedva se 35 posto svih otpadnih voda pročišćava, svega 44,5 posto stanovništva priključeno je na sustav javne odvodnje, 12 posto stanovništva opskrbljuje se iz vlastitih zdenaca, a gubici u sustavu vodoopskrbe iznose više od 44 posto u cijeloj državi, pri čemu pojedina vodoopskrbna područja bilježe gotovo 80 posto gubitaka vode. Za usporedbu, uslužno područje distribucije pitke vode smatra se tehnički zadovoljavajućim ako ima gubitke manje od 30 posto, pri čemu su područja s gubicima manjima od 10 posto rijetka i u razvijenim zemljama.

Prema našim informacijama gubici u razvijenim članicama EU kreću se oko 20 posto. U Hrvatskoj je trenutačno ta stopa dvostruko veća. Vjerujemo da se dodatnim ulaganjima u sustav putem edukacije i dodatnim uspostavama tehničko-informacijskih sustava može postići ta razina. Također, stanje vodoopskrbe i odvodnje na području cijele Jugoistočne Europe je osrednje, više loše nego dobro. Većina postojećih cijevi i sustava stari su i upitne kvalitete, što rezultira visokim troškovima održavanja. Svakako trebamo težiti unapređenju sustava edukacijom kadra za upravljanje gubicima i kvalitetnom rekonstrukcijom postojeće stare infrastrukture. To je jedini put za dostizanje standarda zemalja u Zapadnoj Europi.

Gubici se mogu smanjiti edukacijom zapošlenih i uspostavom tehničko-informacijskih sustava vodoopskrbe i odvodnje kakav smo uspostavili u našem vodovodu, ali veće uštede bez zamjene dotrajale infrastrukture jako se teško mogu postići, jer dotrajala infrastruktura konstantno traži dodatno održavanje – rekao nam je Ivan Jukić, direktor tvrtke Vodovod-Osijek i predsjednik Hrvatske grupacije za vodovod i kanalizaciju koja okuplja isporučitelje javnih vodnih usluga. S Jukićem se slaže i Jurica Kovač, vlasnik konzultantske tvrtke Aqua Libera, koja pruža usluge savjetovanja u gospodarenju vodama i smanjenju gubitaka u vodoopskrbi. Kovač je upozorio da je vijek trajanja vodovoda 50 godina.

Jednostavno, potrebno je promijeniti dva posto cjevovoda na godišnjoj razini, jer je prosječna operativna iskoristivost vodovoda pola stoljeća. U Hrvatskoj takvu obnovu uspjeva približno realizirati samo pulski vodovod. Kad bi isporuka pitke vode doista bila tržišna djelatnost, to bi bilo moguće napraviti i manjim vodovodima, a danas nije, jer cijena nije realna, a radovi i usluge koji su potrebni za obnovu moraju se kupiti po tržišnoj cijeni. Naravno, postoje i europska sredstva, ali Europa neće financirati održavanje jednom kad se mreža proširi ili obnovi – objasnio je Kovač.

Ova slika javnih vodnih usluga doista nije optimistična, ne kad se uzme u obzir vrijeme u kojem je vidimo. U doba kad se od države i ekonomije očekuje da se digitalno transformira, razočaravajuće je svjedočiti da se Hrvatska tek treba ozbiljno pozabaviti investicijama u pročišćavanje otpadnih voda ili modernizaciju vodoopskrbne mreže. A ima i pametnih rješenja, poput, primjerice, onih tvrtke Schneider Electric, koja je za potrebe vodoopskrbe razvila platformu EcoStruxture zasnovanu na internetu stvari. No, upotrijebiti takva rješenja na neobnovljene mreže bilo bi slično vožnji povezivog automobila na pustom otoku. Prethodno bi bilo potrebno provesti 3,7 milijardi eura vrijedne investicije koje od Hrvatske traži Europa.

Ali nešto se ipak kuha u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike. Premda profit ne treba biti jedini kriterij uspješnosti isporučitelja vodne usluge, vodeći računa o kapacitetu za investiranje i privlačenje europskih sredstava, Ministarstvo je odlučilo do kraja godine izraditi set zakona kojima će regulirati korištenje i gospodarenje vodama. Studija koju je dalo izraditi to ministarstvo pokazalo je isto što i javno dostupni podaci: veliku fragmentaciju vodokomunalnog sektora i neučinkovito i neekonomično poslovanje isporučitelja, zbog čega se kasni u provedbi projekata razvoja vodokomunalne infrastrukture.

Zakonom o vodnim uslugama velik broj igrača u vodokomunalnom sektoru trebao bi se svesti na 30 do 40, prema načelu jednog isporučitelja na jednom uslužnom području, a ta konsolidacija trebala bi se dogoditi kroz dvije godine od početka primjene zakona te uz primjenu načela financijske samoodrživosti, načela priuštivosti cijene vode, načela plaćanja isporučenog te antiprivatizacijskog koncepta.

Svakako smatramo da je okupljanje potrebno, jer postoje tvrtke u našem sektoru koje nisu ekonomski učinkovite i ne mogu ispuniti uvjete pri natječajima za dobivanje sredstava iz EU-fondova, i zbog toga ne mogu krajnjim korisnicima pružiti uslugu koju europske direktive zahtijevaju. No, naša grupacija očekuje da bude aktivno uključena u izradu zakona koji bi trebao znatno utjecati na imovinske i vlasničke odnose u društvima s kojima upravljamo.