Umjerenost se nikad nije razvila na ovim prostorima. Većina hrvatskih uspjeha u međunarodnim usporedbama zapravo je fenomen ili u najmanju ruku pokazatelj da vrlo mala skupina ljudi uporno pokušava nešto usprkos većini. Ekstremni plasmani na ljestvicama, dobrima ili lošima, posljedica su ekstremno (ne)sobnih ljudi.
Vjerojatno ne začuđuje što je za popis stvari u kojima je Hrvatska među najboljima bilo teže naći podatke nego za onaj na kojemu je među najlošijima, kao što ne začuđuje ni da na mnogim popisima zauzima ili najbolja ili najlošija mjesta. Umjerenost nikad nije bila razvijena disciplina na ovim prostorima pa se Hrvati često smještaju ili u vrh ljestvica ili na njihovo dno jer kad uđu, ušli su; sredina jednostavno ne zadovoljava. Nije teško pogoditi u čemu briljiraju, a u čemu nikako ne mogu dalje od nekoliko posljednjih mjesta, premda čak i uz uspjehe gotovo redovito dolazi ‘ali’.
Primjerice, Hrvatska je prema podacima Europskog uređa za statistiku među europskim liderima prema udjelu tvrtki koje za prodaju upotrebljavaju vlastitu aplikaciju ili internetsku stranicu, ali zato je na začelju u prodaji proizvoda i usluga na platformama za internetsku prodaju.
Prije nekoliko tjedana bila je jedna od zemalja s najvećim padom stope nezaposlenosti u Europskoj uniji, što na prvu zvuči sjajno. Samo na prvu, ipak je u pitanju Hrvatska, zemlja u kojoj uvijek postoji nastavak. Stopa nezaposlenosti smanjila se za 2,5 postotnih bodova i u prosincu prošle godine iznosila je 10 posto, što znači da se broj nezaposlenih smanjio s 226 tisuća na 179 tisuća, odnosno za 47 tisuća. Hrvatska je istodobno u vrhu ljestvice ‘sretnica’ s najvišom stopom nezaposlenosti u Europskoj uniji; njezinih deset posto nezaposlenih bolje je samo od kronično bolesne Grčke s 20 posto, Španjolske (16,4 posto), Cipra (11,3 posto) i neznatno bolje od talijanskih 10,8 posto.
I u drugim jajima nije teško naći dlaku. Prema Eurostatu, Hrvatska ima najveće zalihe pitke vode u Europskoj uniji i barem je prema tome ispred jedne Finske i Švedske. Da tako ne bi dugo ostalo, Hrvati se prema vodi ponašaju upravo onako kako se uvijek ponašaju prema nečemu čega u nekom trenutku ima – nemilice troše pitku vodu, katkad čak i za čišćenje gradskih ulica, a ne zabrinjavaju ih previše ni cijevi koje puštaju. U sustavu vodoopskrbe u Hrvatskoj gubi se, naime, 44 posto vode, ponegdje i 80 posto, a prema tvrdnjama gradskog zastupnika Renata Peteka, 49 posto vode izgubljene u zagrebačkom vodovodu stoji oko 250 milijuna kuna na godinu. Tu je da se troši, na kraju krajeva.
