SCHOLZ Očekuje se da budući njemački ministar financija popusti uzde

Nakon potpisivanja koalicijskog sporazuma između CDU-a i SPD-a postalo je jasno da će hamburski gradonačelnik Olaf Scholz biti novi ministar financija. Već je najavio da se Njemačka više neće miješati u proračune drugih država, a sâm sporazum obećava veće izdvajanje za europski proračun. Čini se da bi Njemačka odsad mogla biti otvorena prema reformama eurozone i fiskalno solidarnija, no to ipak ne znači da će odriješiti kesu. Scholza bije glas teškog pregovarača i brižnog financijaša.

I prije nego što je zasjelo u fotelju, vjerojatni novi njemački ministar financija želio je, barem simbolično, dati do znanja da je jedna era, na opće zadovoljstvo europskog juga, završila. Olaf Scholz, koji je na užas mnogih članova CDU-a kancelarke Angele Merkel odabran za jedno od najvažnijih političkih mjesta u Europi, izjavio je za Der Spiegel da Njemačka više neće držati lekcije drugim europskim državama. ‘Ne želimo diktirati drugim europskim zemljama kako bi se trebale razvijati. U prošlosti su svakako napravljene pogreške’, nije skrivao svoje stajalište čovjek koji je svojedobno bio zadužen za branjenje nepopularne SPD-ove reforme tržišta rada.

Bila je to, prije svega, jasna poruka novom/starom koalicijskom partneru njegova SPD-a, da je vrijeme Wolfganga Schäublea, čovjeka koji je suvereno vladao europskim financijama tijekom kriznih godina, svakako došlo kraju (naravno ako članstvo stranke potkraj mjeseca podupre dogovor).

Nakon izrazito slabog izbornog rezultata za obje stožerne njemačke stranke (CDU dobio mršava 33 posto, SPD jedva prebacio 20 posto) i jasnog signala da je nastupio zamor dugovječnom kancelarkom Merkel, CDU, koji je nominalno pobijedio na izborima u rujnu prošle godine, dogovorio je prije nekoliko tjedana još jednu koaliciju sa SPD-om, treću od 2005. Njemačka je, valjda, doživjela sljedeći korak u političkoj evoluciji i postala država permanentne velike koalicije, odnosno politički prostor u kojem se toliko dobro živi da dvije suprotstavljene stranke nemaju previše razloga biti suprotstavljene. Iako se SPD pod plicom bivšeg europarlamentarca Martina Schulza zavjetovao da ovaj put ne ide u koaliciju s tobožnjim neprijateljem, izveli su ‘Božu Petrova’ i ipak pristali nakon što su propale sve ostale mogućnosti koaliranja s, očito, principijelijim strankama. Merkel je pokušala sastaviti šarenu vladu od umjerenijih stranaka (Slobodni demokrati i Zeleni), no pregovori su vrlo brzo propali pa se posegnulo za dobrim starim pouzdanim SPD-om koji ionako uvijek ima mnogo slobodnog vremena između izbora. Štoviše, ne samo da su socijaldemokrati opet uskočili u koaliciju usprkos obećanju da neće nego je i Schulz odlučio ući u vladu na mjesto ministra vanjskih poslova iako je, naravno, obećao da neće.

Odražavajući oslabljenu poziciju neizbježne kancelarke, ali i zbog ispunjenja forme u kojoj SPD na konto svoje nevoljnosti i kršenja obećanja dobiva adekvatnu nagradu, vrh CDU-a pristao je prepustiti mjesto ministra financija koalicijskom partneru usprkos snažnom negodovanju mnogih u stranci. Ako se za nešto smatraju mjerodavnima u CDU-u, to su financije, stoga je ljutnja očekivana, ali razumljivo je i inzistiranje SPD-a koji je isposlovao tijekom pregovora malo slobodniji smjer Njemačke u novoj vladi. Kako sve ne bi ostalo samo mrtvo slovo na papiru, socijaldemokrati su odlučili osigurati poziciju ključnu za provođenje zacrtanoga. Uz to Schulz je uspio izbiti resore rada, vanjskih poslova, obitelji, okoliša i pravosuđa iz ruku CDU-a, tako vjerojatno osiguravši potporu članstva dogovoru (premda se tome snažno odupire mlađe članstvo).

Razlog CDU-ova nezadovoljstva sasvim je jasan: stranka je dala velik danak za održavanje na vlasti i ‘nastavak stabilnosti’ zadržavši redom manje atraktivna mjesta poput gospodarstva (zgodno samo na prvi pogled), obrane, zdravstva, obrazovanja, unutarnjih poslova i poljoprivrede. ‘Kladio bih se da ni u SPD-u nisu vjerovali da mogu dobiti ministarstvo financija kad su pregovori počeli’, komentirao je veteran CDU-a Wolfgang Bosbach za njemačke medije. ‘CDU je trebao inzistirati na zadržavanju mjesta koja je već imao’.

Najveću je nagradu, sasvim sigurno, dobio hamburski gradonačelnik koji se ubraja u liberalno-centrističku struju stranke i donosi, prema svemu sudeći, određenu promjenu u raspolaganju financijama, ako ne njemačkim, onda barem tuđim, za što je Schäuble bio posebno zagržen. Sporazum već sadržava dojmljive formulacije u kojima se obećava ‘solidarno dijeljenje odgovornosti’ i spremnost na veća izdvajanja za europski proračun. To ‘solidarno dijeljenje’ moglo bi se uskoro pokazati vrlo zanimljivim uzme li se u obzir da ostavlja popriličan prostor za interpretacije. Na prvi se pogled čini da bi Njemačka mogla sada biti otvorena za reforme eurozone kojima bi se ojačala fiskalna solidarnost, što je tema o kojoj Schäuble nije želio ni čuti, no u tome treba biti vrlo oprezan. Kako piše Financial Times, Nijemci novog ministra zovu ‘Scholzomat’ zbog njegova umrtnjenog stila i odvjetničke odmjerene u komunikaciji. Usprkos tome Scholz je vrlo popularan u drugome najvećem njemačkom gradu.

Scholz u svoju obranu kaže da je morao zvučati bezobzirno kad je branio politiku tadašnjeg kancelara Gerharda Schrödera zato što je bio zadužen za njezino promicanje. Ipak, sve to ne znači da će najveća članica Europske unije odjednom postati benevolentni hegemon koji spremno određuje kesi da bi pomogao prijateljima u nevolji. Scholza bije glas teškog pregovarača i brižnog financijaša koja ‘raspodijeli samo ono što ima’, kako je sâm rekao. Doduše, Njemačka je dosad izrazito nevoljko davala i komadić onoga što ima a da ne dobije više natrag, pa je utoliko i ovo velik pomak.

Scholz je vrlo samoouvjeren, navode mediji, gotovo arogantan, što izrazito irritira ljude oko njega, i malo je komu simpatičan usprkos uglavnom vrlo uspješnoj političkoj karijeri. Njegovo redovito podbodanje šefa stranke samo je pojačalo taj dojam. Nikakve emotivne trenutke ne treba stoga očekivati ni od njega, u pitanju je još jedna verzija Schäublea, barem kad je riječ o osobnosti. Velika je razlika, koliko se zasad može razabrati, hladna pragmatičnost koju njegov prethodnik nije imao premda se trudio ostaviti takav dojam. Niz osobnih iskaza jasno pokazuje dobro zatomljen, ali iznimno snažan fanatizam u razmišljanjima Wolfganga Schäublea, a to, čini se, neće biti slučaj s ledenim Scholzom.

Što se politike tiče, ugovor jasno navodi da novog duga neće biti, no to ne znači da neće biti povećanog javnog izdvajanja jer Njemačka ostvaruje višak u proračunu već neko vrijeme (prošle godine zabilježen najveći proračunski suficit na svijetu prema podacima Instituta IFO) i ima znatan prostor za izdašnje javne investicije, što od nje traže Europska komisija i Međunarodni monetarni fond. S druge strane, nitko ne očekuje nekakav temeljni zaokret u pristupu financijama; Njemačka će sasvim sigurno ostati uzorna i odgovorna korisnica svojih financija, kakva je odvajkada bila. Ipak, eventualno odustajanje od oktroiranja tuđih proračuna samo je po sebi velik iskorak. Prema tvrdnjama medija, upravo bi Scholz mogao postati središnja figura vlade u kojoj će uz mjesto ministra financija imati i titulu vicekancelara te stajati pokraj dvoje iznimno oslabljenih šefova.

Merkel bi, prema svim računicama, ovo morao biti posljednji mandat na čelu vlade i stranke. Pozicija joj je dodatno oslabljena velikim ustupcima u pregovorima. Odmah do nje je Schulz, čovjek koji je bio jedna od zvijezda u modernoj njemačkoj politici koje su najbrže ugasle. Kad je odlučio vratiti se iz europske politike u domaću, popularnost mu je eksplodirala preko noći, ali jednako je brzo i nestala. Do izbora sjaj je toliko izblijedio da je SPD ostvario najlošiji rezultat od Drugoga svjetskog rata, zato sada samo želi preuzeti mjesto u vladi i prepustiti vođenje stranke nekom drugom.

S takvom konkurencijom vrata se širom otvaraju novim aspirantima među kojima je Scholz, ako uistinu postane ministar financija, u najboljem položaju premda neki, poput WirtschaftsWochea, upozoravaju da je Berlin malo zahtjevnija okolina od Hamburga, gdje je 59-godišnji Scholz bio nedodirljivi kralj. Na eventualnom putu prema vrhu stoga neće imati pretjerano širok manevarski prostor jer će morati ostaviti dojam čvrstog igrača koji štiti njemački nacionalni interes – a taj je da se novac ne troši.

Scholz je po struci odvjetnik specijaliziran za radno zakonodavstvo koji je SPD-u pristupio relativno kasno, u svojim 30-ima, a u parlament je ušao 1998. U prvoj koalicijskoj vladi Angele Merkel bio je ministar rada od 2007. do 2009. i zaslužio reputaciju reformatora koji je povisio dob za starosnu mirovinu na 67. U zasluge mu se ubraja i mjera kojom su kompanije kompenzirane za skraćene radne sate, čime je izbjegnuto masovno otpuštanje nakon izbijanja financijske krize. Dugogodišnju utvrdu CDU-a preuzeo je 2011. i ostavio vrlo pozitivan trag. Hamburg je po svim iskazima procvao tijekom njegovog mandata, a zapamćen će ostati po dovršavanju 866 milijuna eura vrijedne zgrade filharmonije odmah uz rijeku Elbu. Da se dobar glas daleko čuje potvrdila je nedavna anketa prema kojoj je Scholz treći najpopularniji političar u zemlji, iza Merkel i stranačkog kolege Sigmara Gabriela. Ipak, veliki neredi tijekom prošlogodišnjeg sastanka G20 naškodili su mu jer se njegovo ime često spominjalo među odgovornima za kaos koji je progutao cijele četvrti grada. Političku buru koja je slijedila i zahtjeve za ostavku uspio je preživjeti.