Vrste revizorskih mišljenja

Agrokor je pokazao svu besmislenost revizije, ali prijedlog o ukidanju obveze takvog postupka izaziva žestoke reakcije revizora. Njih naručuju i plaćaju uprave. Zato i prijedlog obvezne rotacije revizora zbog prevelikog familijariziranja struka ne odobrava.

Revisor mora utvrditi da automobil postoji (mora ga vidjeti). Revisor utvrđuje da ne postoji nijedan automobil osim navedenoga. Revisor utvrđuje da je automobil u vlasništvu te tvrtke. Revisor utvrđuje da je knjižena vrijednost automobila ispravna. Revisor kontrolira je li sve navedeno ispravno napisano u financijskim izvješćima.

Revisor tvrdi da su izvješća ispravna i da su sastavljena u skladu sa svim pravilima i zakonima. Revisor nikad ne donosi negativno mišljenje. Tvrtka ne smije imati negativno mišljenje jer to znači prijevaru. Revisor nakon svog nadzora, a prije pisanja izvješća, kaže upravi da će dati negativno mišljenje, ali uprava onda kaže da će popraviti pogreške. Revisor kaže da su izvješća dobro napisana i u skladu s pravilima, ali za pojedine stavke nije siguran. Revisor nije mogao kontrolirati papire i nije mogao provesti reviziju.

Što će revisor kontrolirati i za koga? S druge strane, postoji porezna inspekcija, koja nema nikakve veze s revizijom. Revisor u svom radu ne kontrolira jesu li porezi dobro obračunani. Na primjeru Agrokora vidjeli smo koliko revizija možda nema smisla.

Potencijalni problem neovisnosti potegnuo je i Bilić. Kaže kako je jedan od elemenata za razgovor i rotacija revisora. Odnosno, bi li se nakon određenog razdoblja revisor zakonom trebao mijenjati zbog potencijalnog umanjjenja neovisnosti uslijed stvaranja previše prijateljskih odnosa s upravom društva? Osim, primjerice, moguće rotacije revizora koja bi se možda mogla i zakonom utvrditi, naš bivši revisor ima još radikalniju ideju – ukinjanje obveze revizije za srednje velike i velike tvrtke. Kaže da je današnja situacija apsurdna jer je propisana obveza za nešto što ne treba svima.

To bi bilo isto kao da svi građani svake godine imaju obvezu procjenjivati vrijednost svoje nekretnine. Takva je situacija i s revizijom. S druge strane, revizija može biti potrebna, recimo, u situaciji kada neka srednje velika tvrtka traži kredit i banka kaže – dobro, prvo predajte revizorsko izvješće. Onda tvrtka ili banka (ovisi o dogovoru) plati revizoru. Napominje da je sada tržište izvitopereno jer se traži plaćanje usluge koja većini realno nije potrebna.

Revizija ima smisla kod tvrtki koje su izlistane na burzi jer postoji interes dioničara i potencijalnih dioničara, a interes je i države da postoji tržište kapitala jer ono efikasnije alocira dostupni kapital. Imati revizora stvar je poslovne higijene. A i primjer Agrokora pokazuje da se ne može pouzdati u financijska izvješća. Onaj tko treba revizora, bilo zbog kredita, bilo zbog nečeg drugog, unajmit će ga. Sada se samo zadovoljava zakonski propis, pogotovo kod onih tvrtki kojima revizija ne znači mnogo za poslovanje. Jer za sve što je propisano zakonima plati se najjeftinija varijanta jer je to trošak.

Naravno, mnogi se ne slažu s tom načelnom idejom ukinjanja obveze revizije. Revizija kao struka postoji već stoljećima i to s razlogom. Sa stajališta internih korisnika unutar subjekata te u domeni standarda koji su primjenjivi za rad revizora, ukazuje na mogućnosti poboljšanja klijentova poslovanja, daje preporuke u vezi s računovodstvenim sustavom i sustavom interne kontrole kako bi se stvorile pretpostavke za kvalitetnije poslovanje u budućnosti.

Ističe da revizija financijskih izvještaja donosi višestruke koristi. Ukinjanje revizije zasigurno bi povećalo mogućnost manipulacije i netransparentnosti na tržištima kapitala te onemogućilo sudionike da budu u ravnopravnom položaju i imaju jednake prilike za poslovne (ne)uspjehe.

U Hrvatskoj, prema izvještaju Hrvatske revizorske komore za 2016. godinu, posluje 226 revizorskih društava, a ovlaštenih revizora je 974. Zanimljivo je da je u ukupnome broju ovlaštenih revizora njih 53 posto aktivno, a ostali su neaktivni. Ukupni prihod revizorskih kuća iznosio je 506 milijuna kuna i u konstantnom je padu od 2008. godine. Činjenica je da je ugled revizorske struke narušen zbog Agrokora, ali ‘ulaskom’ Ministarstva financija u nadzor revizorskih kuća može se očekivati veća kontrola i transparentnost.

Na primjeru Nizozemske, kaže Bilić, vidljive su velike promjene u nadzoru revizorskih društava. Sve veće tvrtke prošle su detaljan nadzor tamošnjeg ministarstva i sve do jedne dobile su relativno negativne nalaze sa strogim uputama za poboljšanje rada. U njihovom slučaju to je dobro jer definitivno podiže kvalitetu rada revizora, kvalitetu testiranja i dokumentiranja te u konačnici kvalitetu neovisnog mišljenja.

A što to točno revisor radi? Naime, zakonom je propisano da srednje velike i velike tvrtke moraju imati revisora koji će njihova financijska izvješća kontrolirati i dati svoje mišljenje. A da bi revisor izdao mišljenje, mora provesti niz procedura. Revizija znatno ovisi o planiranju angažmana i upoznavanju klijentova poslovanja. Revizor je dužan procijeniti rizike poslovanja društva. Dužan je upoznati se s njegovim kontrolnim sustavom te procesima i politikama. On neće pregledavati sve transakcije društva, već će upotrijebiti metodu uzorka, oslanjat će se na kvalitetu kontrolnog sustava, aplikativnih kontrola, procesa te detaljno pregledati samo materijalne transakcije.

Materijalnost je, zapravo, ključni pojam revizorskog rada. Kada revisor potvrđuje financijska izvješća, on ne kaže da su ispravna, nego da su u najvećoj mjeri ispravna jer ne provjerava svaku transakciju, svaki račun, svaki vijak u skladu. Primjerice, revisor bi u pravilu trebao biti prisutan prilikom inventure. Ako nije prisutan, onda to mora i napisati u izvješću. Ne broji revisor sve vijke u skladu, nego je ili bi trebao biti prisutan tijekom tog procesa.

Uprava je odgovorna za sastavljanje i objektivan prikaz financijskih izvještaja u skladu s Međunarodnim odnosno Hrvatskim standardima financijskog izvještavanja, tzv. računovodstvenim standardima, a revizor je odgovoran dati mišljenje na tako sastavljene izvještaje. Odgovornost revizora je osigurati da u financijskim izvještajima nema materijalno značajnih pogrešaka. Materijalno značajna pogreška definira se kao pogreška u prikazu financijskog izvještaja koja bi utjecala na ekonomske odluke korisnika financijskih izvještaja. Dakle, revizor nikad ne kaže da nema pogreška, ali ako je izdano ‘čisto mišljenje’ tada revizija smatra da nema pogrešaka koje utječu na odluke koje donose korisnici.

Napominje kako koncept materijalnosti postoji upravo zato što se, prema revizorskim standardima, nijedna revizija ne provodi provjerom svake stavke financijskog izvještaja i svake transakcije već se radi na temelju uzorka transakcija. Praktičan razlog postojanja koncepta materijalnosti jest u činjenici da nije moguće sve transakcije pregledati u razumnom vremenu potrebnom da se izdaju revidirana financijska izvješća. Time revizor ne tvrdi da u financijskim izvještajima nema pogrešaka, nego samo da je razumno očekivati da značajne pogreške nemaju materijalnost. Odabirom transakcije u uzorku, revizor u potpunosti prati transakciju od nastanka poslovnog događaja, uvidom u dokumente koji je prate, do prezentacije u financijskom izvještaju, te provjerava da je priznavanje, mjerenje i objava u skladu s računovodstvenim standardima.

Na osnovi provedene revizije, revizor izražava svoje mišljenje o financijskim izvještajima koje u slučaju ‘čistog mišljenja’ može biti iskazano na dvije-tri stranice, a prilaže se financijskim izvještajima. Revizor kao neovisna osoba ne smije sastavljati financijske izvještaje i nije odgovoran za objektivan prikaz u njima, ali je odgovoran za mišljenje koje izražava na svoje dvije do tri stranice i reviziju koju je proveo sukladno međunarodnim revizijskim standardima. Prijedlozi naših sugovornika, od onog koji zagovara ukidanje obveze revizije financijskih izvještaja srednje velikih i velikih tvrtki, do prijedloga rotiranja revizora koji su se možda previše sprijateljili s Upravom čija izvješća moraju kontrolirati, nisu bezvezni. Bilo kako bilo, imati revizora pitanje je poslovne higijene, ali ta obveza možda ne bi trebala biti propisana zakonom.