Zašto Strmotina ostavka ima dalekosežnije posljedice od Ramljakove

Strmota traži prave mjere za demografsku obnovu. Za sada nema izgleda da će ih dobiti. Vlada je zaokupljena Agrokorom, Petrokemijom, Uljanikom… Tekućim frkama, kao i sve prethodne vlade. A pokušaji strateških promišljanja i dalje su tragikomično kaotični.

Šteta što su se ovog utorka pokopile dvije ostavke. Prvo je Marin Strmota, državni tajnik za demografiju, usred konferencije za medije, pred zaprepaštenom ministricom Nadom Murganić, nezadovoljan najavom novih-starih kozmetičkih mjera, dao ostavku i svojevoljno otišao. Nekoliko sati poslije, ne baš svojevoljno, ostavku je, pismeno, premijeru Andreju Plankoviću podnio Ante Ramljak, izvanredni povjerenik za Agrokor.

Šteta se ogleda u tome što će Strmotina spektakularna ostavka ipak ostati u sjeni vruće Ramljakove ostavke koja u pitanje dovodi i produljene rokove nagodbe Agrokorovih vjerovnika. Istina je da nepovoljan rasplet događaja u vezi s Agrokorom može imati žestoke kratkoročne i manje vidljive dugoročne posljedice za nacionalnu ekonomiju, ali tu još postoje izgledi da se stvari koliko-toliko prihvatljivo riješe.

Strmotina ostavka, međutim, pobuna je protiv stanja u Ministarstvu demografije, Vlade, državnog aparata i stanja svijesti društva u cjelini. Uključivši političke, znanstvene elite, ali i glasače na izborima. Uzdati se u to da se tu može nešto na brzinu riješiti mnogo je rizičnije nego nadati se hepiendu Agrokoru.

Kad je o Ramljakovoj ostavci na mjesto povjerenika za Agrokor riječ, stvar je višeslojna. Ramljak, Dalić i podupiratelji morali su znati da će se u finalu prije nagodbe vjerovnika izvlačiti prljavo rublje. Zato su morali odmah izaći s iznosima za savjetnike i nezgodnom, ali možda i razumljivom odlukom da se kao podizvođač AlixPartnersa angažira bivša Ramljakova tvrtka Texo Management. Ili nisu smjeli ći u takve angažmane.

Poznavatelji hrvatskih prilika, prateći novinarsko ‘otkrivanje’ činjenica neugodnih za Antu Ramljaka i Martinu Dalić, znaju da postoje tri mogućnosti tko je ‘sapunao dasku’. Jedna su Plenkovićevi protivnici unutar HDZ-a. Druga su skupine nezadovoljnih vjerovnika (financijski vjerovnici npr.). A treća je ‘velika koalicija’ jednih i drugih. Zato treba pozorno i između redaka čitati, slušati i gledati što će se događati sljedećih dana i tko će zamijeniti Ramljaka.

Kad je riječ o ostavci Marina Strmote na mjesto državnog tajnika u Ministarstvu demografije, tu su stvari mnogo ozbiljnije. Treba dobro zapamtiti njegovu izjavu: ‘Kao otac dvoje djece, s nezaposlenom suprugom i roditeljima, ne vjerujem da će se išta riješiti.’ U njoj je sadržana sva istina sadašnjega hrvatskog političkog i ekonomskog trenutka.

Političke elite nemaju rješenje za budućnost zemlje. Energija se gubi na osiguravanje ili rušenje tankih parlamentarnih većina i gašenje otvorenih ekonomskih požara. Bilo kakvih projekcija kuda ide svijet, u kakvim će okolnostima biti Hrvatska do 2030., koja je vizija i misija naše zajednice, za koje ćemo se prioritetne odlučiti – ničega od toga nema.

Rješenja za iseljavanje i natalitet koji opada nema unutar jednog ministarstva. Odgovori na pitanja je li i na kojem broju moguće zaustaviti smanjivanje broja stanovnika i što ako se procesi ne mogu zaustaviti zahtijevaju velik intelektualni napor stručnjaka s različitih područja. A od toga mnogi ‘stručnjaci’, da ne govorimo o političarima, bježe. Ne želeći priznati da zapravo nemaju ni znanja ni hrabrosti preuzeti rizik za predviđanje budućnosti, s gnušanjem će odbaciti dugoročno planiranje kao fuj nasljeđe socijalizma. Ignorirajući da sve uspješne kapitalističke zemlje imaju dugoročne planove.

Strmota traži prave mjere za demografsku obnovu. Za sada nema izgleda da će ih dobiti. Vlada je zaokupljena Agrokorom, Petrokemijom, Uljanikom… Tekućim frkama, kao i sve prethodne vlade. A pokušaji strateškog promišljanja i dalje su tragikomično kaotični. Izrađuje se energetska strategija. Kako, pobogu, predvidjeti potrebne količine struje i plina ako se iz generalnog plana ne zna koliki se rast BDP-a predviđa?! Pa se najavljuje digitalna strategija. Opet kao ‘čardak ni na nebu ni na zemlji’.

U nedostatku vizije, misije, strategije ili, pojednostavnjeno – promišljanja budućnosti zemlje – po ministarstvima se ‘pimpla’ s nekim više-manje mjerama posvudašima. Prošlogodišnji Nacionalni program reformi spektakularno se ne ostvaruje, rokovi se masovno probijaju. Nacionalni program reformi za 2018. pak još nije prihvaćen. Ako bude kao lani, ne treba ga očekivati prije svibnja. Dragi prijatelji iz realnog sektora, zamislite da vi plan za 2018. donosite u svibnju 2018. Koliko bi dugo bila živa vaša tvrtka?