Nakon ‘Creeda’ Ryan Coogler ponovno dokazuje da je i unutar okostaloga sustava moguće snimiti umjetnički relevantna ostvarenja. Shvaća da dobar filmski spektakl zahtijeva dvije komponente: pozadinsku priču glavnih aktera iz kojih zatim proizlaze njihove psihološke karakteristike, a onda i konfliktne situacije, te stvaranje autentična materijalnog svijeta koji svi ti likovi nastanjuju.
Tako se ‘Crna pantera’ u različito postavljenim sukobima ponajprije bavi dvojama treba li afrička država blagostanja Wakanda ostati političko-gospodarski izolirana. Glavni je negativac karizmatičan i njegovo je filozofsko gledište i moralno prihvatljivo. Wakanda je spoj afrofuturizma i tradicije Črnoga kontinenta, a svakako je zanimljivo da su Amerika i bijeli čovjek ovdje samo sporedni, gotovo nevažni faktori, što je u tako koncipiranim spektaklima uistinu endemski slučaj.
Filmu treba prigovoriti samo vremenski nepotreban rastegnutu finalnu borbu i nekoliko nevještih režiranih kombinacija specijalnih efekata i borilačkih vještina.
